Ranjene duše s tračkom nade u očima

4.poglavlje- Pravi prijatelji se u nevolji poznaju

Nakon što sam mu pokazao sobu, ostavio sam ga na miru da se može istuširati i napokon odmoriti. Sišao sam niz stepenice u blagovaonicu. Donio sam odluku koju sam trebao odavno učiniti, no nisam jer nisam htio ostati jedini stanar ove ogromne vile.

Istina je bila da sam se bojao samoće i koliko sam se god trudio da se to ne dogodi, nekako uvijek, prije ili kasnije bi me svi napustili. Ta tradicija napuštanja mene je započela kad sam imao otprilike nekih 5 godina. 

Prvo me je napustila mama. Samo sam jednog jutra našao neki papir prikvačen na frižideru. Tada još nisam znao dobro čitati, ali ono malo što sam shvatio je bilo da je otišla i da se ne planira više nikada vratiti.Ostavila je mene i tatu same. 

Tata to nikako nije mogao prihvatiti. Krivio je mene za njen odlazak, iako kad sam bio dovoljno star, saznao sam da je pobjegla s ljubavnikom. Nakon što je otišla, moj otac se skroz promijenio. Počeo je piti i nije uopće brinuo za mene. Nešto kasnije je počeo uz alkohol eksperimentirati i s drogom te se predozirao kad sam imao osam godina.

Tada sam prepušten na skrb teti Nadi, maminoj starijoj sestri. Ona se udala se za nekog bogatuna koji je nakon 5 godina braka dobio srčani udar i umro, a ona je postala jedina nasljednica svega jer nije imao nikoga osim nje.

Ona je bila uvijek stroga, ali ne mogu se žaliti. Da nije bilo nje, tko zna gdje bi i ja sam završio. Vjerojatno u nekom lošem društvu s nekom bandom, a ovako sam završio školu i fakultet i postao vrlo uspješan web dizajner. Jedna od sluškinja, Elizabeta, se nakašljala i tako me vratila u sadašnjost.

"Trebali ste me gospodine?"-upitala je.

"Jesam, molim te pozovi i ostale." Istog trena je krenula jer je znala koliko mrzim čekanje. Nije prošla ni minuta i već su sve četiri stajale ispred mene. Karmela, Natalija, Denisa i zadnja Elizabeta, predvodnica svih njih kao i uvijek.

"Što ste nas trebali šefe?"-upitala je nestrpljiva kao i uvijek najmlađa sluškinja Denisa.

"Dobro, sada kada ste sve ovdje, mogu vam reći odluku koju sam upravo donio. Od danas više nijedna ne radi za mene. Otpuštene ste." Čim sam to izgovorio započelo je mrmljanje i negodovanje.

"Dosta!"-izderao sam se iznerviran jer mi nisu dozvolile da im kažem do kraja ono što sam naumio.

"A što s našim plaćama? Kako ću djecu prehraniti idućih nekoliko mjeseci?"-javila se najstarija sluškinja Elizabeta potpuno ignorirajući moju naredbu.

"I zašto sad odjednom? Mogli ste nas ranije upozoriti kako bi bar počele tražiti novi posao."-nadovezala se sad i Karmela.

"Moji razlozi vas se ne tiču! Tako sam odlučio i to je završena priča. A što se..."

"A što s nama? Kako ćemo mi živjeti? Imate li imalo osjećaja?"-ubacila mi se Elizabeta u riječ i onda sam graknuo.

"Dobro hoćete li mi napokon dati da kažem do kraja što imam za reći?"-nastao je muk.

"Napokon." -izdahnuo sam i nastavio. "Znači kao što sam već par puta pokušavao reći dok me niste bezobrazne prekinule, kako ne bi ostale bez prihoda te kako biste mogle prehraniti svoju obitelj i platiti režije, odlučio sam vam dati iznos plaće koju bi inače dobile da ste ostale raditi još pola godine. Mislim da je to sasvim u redu." Tiho su se složile. Nisu nakon takve ponude imale ništa za reći.

Bilo mi je dosta svega i samo sam se želio zavaliti u krevet i malo odrijemati.

"To je sve, možete ići. Neka vam je sa srećom. Sutra će vam biti uplaćeni novci na račun."-rekao sam i dok sam odlazio čuo mrmljanje kako je mladi gospodin i službeno totalno skrenuo. Odlučio sam se ne obazirati na te riječi i napokon krenuo prema svojoj sobi. Već s vrata, ogromni bračni krevet od mahagonija pozivao me da uskočim u njega. Nisam se dvoumio ni trenutka i uskočio sam poput malog djeteta i zaspao u roku par minuta.