Ranjene duše s tračkom nade u očima

17. Taj dan

Došao je i taj dan. Gotovo cijele noći nisam oka sklopio jer će Karolina napokon vidjeti Stjepana nakon toliko dugo vremena. Žao mi je samo što ju napokon i on sam neće moći vidjeti i uživo zagrliti.

Primaknuo sam se Stjepanu i tiho mu šapnuo na uho "Prijatelju, znaš, ako se planiraš probuditi, sada bi bilo odlično vrijeme za to. " Odmaknuo sam se i gledao u njega ne bi li vidio neki znak, neku reakciju da me čuo i da se uistinu budi iz kome, no uzalud. Nakon pet minuta sam odustao od vjerovanja u čudo. Ipak nije ovo neki film ili knjiga u kojem bi se glavni lik iznenada, na spomen kćeri, probudio iz kome. Nažalost ovo je stvarna priča koja možda ne bude imala svoj sretan završetak. Odbacio sam istog trena negativne misli iz glave. Bit će sve na kraju dobro. Jednostavno mora biti.

Odlučio sam malo prošetati, nadajući se da će mi tako brže proći vrijeme. Izašao sam iz bolnice i krenuo prema tisku. Kupio sam novine i stavio ih ispod ruke. Usput sam navratio u kafić i uzeo jednu kavu za van te se polako krenuo vraćati prema bolnici. Kada sam ušao u sobu, Ana je i dalje spavala, kao i Stjepan. Uzeo sam novine u ruke i krenuo ih čitati. Listao sam i gledao naslove. 

Ubijeno 35 ljudi u napadu u Turskoj.

Poginuo mladić od 23 godine u prometnoj nesreći...

Opljačkana poslovnica u središtu Zagreba.

Umro poznati glumac...

Nestala djevojka...

Ljuto sam zaklopio novine. Zar u tim novinama ne postoji nijedna dobra vijest. Zar sve o čemu pišu su ubojstva, krađe, pljačke, smrt...Kako očekivati da ljudi budu pozitivni kad gdje god se okrenu vide samo negativne članke, ubojstva, krađe, tugu...

Tužno sam izdahnuo i po tko zna koji put se pitao zašto su ljudi takvi kakvi jesu? Odavno sam shvatio da na to neću dobiti odgovor, bar ne onaj koji bi me zadovoljio. Srknuo sam gutljaj crne kave, uzeo novine, izvadio iz njih križaljku i ostatak podrapao i bacio u koš za smeće.

Tada sam primijetio da se Ana probudila i da me gleda zbunjenim pogledom.

"Zašto si to napravio?"-upitala me sneno.

"Jer u novinama nisam našao ništa vrijedno čitanja."-na to se nasmijala i rekla da sam donio dobru odluku. Bilo mi je drago vidjeti Anu tako nasmiješenu.

Odjednom se uspravila iz kreveta i ozbiljno upitala "Danas Stjepanu dolazi kćer?"

Kimnuo sam glavom. "Kada?" Slegnuo sam ramenima.

"Ne znam ni ja točno vrijeme. Marko je rekao iza podneva."

"Ok.A šta kažeš da onda napravimo malu dobrodošlicu. Znaš pošto Stjepan već ne može..."-tiho je rekla.

"Ana, pa to ti je odlična ideja!"-uzviknuo sam.

"Imaš li već nešto na pameti?"

"Zapravo..."-tada mi je ispričala svoj plan. Ja sam samo pažljivo slušao i kimao glavom.

"Izvanredno!"-rekao sam kad mi je sve ispričala do kraja.

"Idem do trgovine. Mogu te ostaviti samu?"-upitao sam pomalo zabrinuto jer nisam bio siguran da li bi je trebao ostaviti samu.

"Naravno. Ne brini. Ja sam dobro. I to zahvaljujući tebi."-odgovorila je i pokazala mi rukom da krenem već jednom.

Nasmiješio sam se i izašao iz sobe, no prije toga sam otišao do sestre i zamolio je da pripazi na Anu. Krenuo sam joj dati 200 kn kako bih znao da će zbilja ispuniti svoje obećanje. No ona me samo uvrijeđeno pogledala.