Ranjene duše s tračkom nade u očima

22. Vjerujem

Probudio sam se.  Tanja je i dalje bila u mom naručju. Poželio sam da se tako uvijek budim jer sam sada napokon priznao samom sebi da bez nje ne mogu živjeti. Želio sam da bude dio svakog trenutka u mom životu i da više nikada ne budemo odvojeni. Odlučio sam nadoknaditi svaki izgubljeni dan koji nismo proveli zajedno.

No prvo sam se morao pobrinuti za nešto. Da bi ona i ja napokon bili sretni onako kako to i zaslužujemo, prvo sam morao srediti u potpunosti kaos od svog života i živote meni bliskih osoba.

"O čemu tako dubokoumno razmišljaš ovako rano ujutro?"-začuo se Tanjin pospani glas kraj mog uha.

Okrenuo sam se i promatrao je bez riječi. Iako raščupane kose i bez trunke šminke, bila je prekrasna.

"Nemoj me gledati!"-povikala je. "Grozno izgledam!"-rekla je i počela prekrivati rukama lice.

Sklonio sam joj ruke sa lica. "Ti nikada ne možeš izgledati grozno."-rekao sam joj iskreno, a ona me je zbunjeno gledala. Odjednom joj je lice bilo skroz rumeno. Nasmijao sam se tome.

Naglo se istrgnula iz mog naručja i počela zbunjeno hodati po sobi.

"Ovaj... moram...kasno je... odnosno rano je...moram se spremiti za posao..."-promrmljala je, uzela svoje stvari i izašla. Ne sjećam se kada je bila toliko zbunjena. Odlučio sam da neću ništa požurivati. Pustit ću da stvari teku za sada svojim tokom. Ako joj budem iznenada otkrio sve svoje osjećaje, postoji šansa da mi neće povjerovati. Zato moram biti strpljiv.

Otišao sam do Stjepana. I dalje je spavao. Sjeo sam kraj njega i razmišljao o svemu što se dogodilo. Mislim da je uistinu bila sudbina da upoznam Stjepana. On je meni pomogao više nego što itko to može zamisliti. Sada je došlo vrijeme da otplatim taj dug i da mu pomognem da mu se život vrati u normalu.

"Jutro momče."

"Jutro Stjepane. Kako se osjećaš?"-upitao sam ga.

"Odlično! "

"Jesi li gladan? Želiš li da ti nešto donesem za jelo?"

"Pa možda bih i mogao nešto pojesti. No, više od svega bi mi pasala jedna šalica gorke crne kave. Predugo je nisam pio."-rekao je sa osmijehom.

"U redu. Idem provjeriti sa doktorom smiješ li piti kavu. Vraćam se ubrzo."

Nakon što mi je doktor potvrdio da Stjepan može piti kavu, otišao sam u obližnji kafić i uzeo jednu crnu tursku kavu za van. Zatim sam navratio do trgovine i kupio kroasane, kifle, krafne od pekmeza i čokolade i hrenovke u tijestu.

Mučio sam se sa otvaranjem vrata jer su mi ruke bile pune stvari. Baš kad sam krenuo pokušati otvoriti vrata sa nogom, dotrčala je Ana i otvorila mi vrata.

"Hvala ti puno. Ne znam što bih napravio da nisi naišla."-rekao sam iskreno, a ona se nasmijala.

"Jel to sve za Stjepana hrana?"-upitala me, a ja sam joj u očima vidio želju za hranom.

"Naravno da nije. Kupio sam dovoljno i za tebe i mene."-čim je to čula, oči su joj zasjale od uzbuđenja.

"Zbilja?"-upitala je želeći provjeriti još jednom da li je to stvarno istina.

"Naravno. Da li sam se ikada do sada šalio kad je u pitanju bila hrana?"-upitao sam je.

"Nisi."-odgovorila je veselo.

"Momče, planiraš li ti nahraniti cijelu bolnicu možda?"-upitao je Stjepan kroz smijeh.

Stavio sam hranu na stol.

"Pa, nisam bio siguran što da donesem od hrane, pa sam kupio malo više toga."

"Meni ne smeta."-rekla je Ana.