Ranjene duše s tračkom nade u očima

5. poglavlje-Suočavanje sa problemima

Jedva sam spavao tri sata. Cijelu noć sam razmišljao o tome kako će izgledati moj susret s Tanjom. Pitao sam se kako će reagirati. Hoće li ikada više naše prijateljstvo moći biti kakvo je bilo nekada?

Kakav sam bio glupan! Prijateljstvo koje seže još iz doba djetinjstva sam upropastio zbog cure. Da sam na Tanjinom mjestu, ne bih nikada više progovorio sa sobom.

Nadam se da je ona drukčijeg mišljenja jer budimo realni, ipak se javila, iako mi je poklopila na kraju. No, kasnije mi je odgovorila na poruku. To je dobar znak zar ne?

Duboko sam izdahnuo i odlučio se istuširati kako bih razbistrio glavu.

Nakon što sam se istuširao, stajao sam sa samo ogrnutim ručnikom oko struka i gledao u unutrašnjost svog ogromnog ormara od najkvalitetnijeg i najskupljeg drveta.

Nisam znao što da obučem. Prvo sam izabrao kariranu košulju, kravatu i crne uske hlače. Kad sam se pogledao u ogledalo, odmah sam shvatio da to nije nikako bila dobra kombinacija.

Izgledao sam previše ušminkano. Prekrižio sam tu kombinaciju i krenuo na iduću.

Obukao sam tamne levi's traperice i bijelu košulju s tamnim crtama. Ovog puta sam izostavio kravatu da ne izgledam previše uštogljeno. Pogledao sam se opet u ogledalo i iznervirano izdahnuo. Ne, ni to nije ta dobitna kombinacija. Probao sam još jednu, pa još jednu, pa još jednu...

Ubrzo mi je krevet bio pretrpan odjećom, a ja sam i dalje stajao u svojim crnim Calvin Klein boksericama i tupo gledao u tu hrpetinu beskorisne odjeće.

Pitao sam se zašto imam toliko odijela i kravata te gdje je nestala moja ostala odjeća. Onda sam se sjetio da je odgovor na pitanje jedino mogla biti Željka. Ta žena mi je mogla dignuti tlak čak i kad više nije bila tu.

Naime, dok smo zajedno živjeli, ona je preuzela brigu o svemu, pa tako i o mojoj odjeći. Znam da sam bio idiot što sam to sve dopustio, ali što da kažem, ljubav i od najpametnijeg čovjeka može napraviti najvećeg idiota. Osobito kad je taj čovjek zaljubljen preko ušiju kao što sam ja bio u Željku.

Zbog brige o tome što ću nositi, nisam ni primijetio da na dovratku već, kako se čini, neko vrijeme, stajao Stjepan i smijuljio se mom očajnom pokušaju odabira garderobe.

„Koliko dugo si već tu?"-upitao sam ga.

Nasmijao se. „Dovoljno dugo da vidim da si čak i moju bivšu ženu premašio u tolikom presvlačenju, a sam Bog zna da je to uistinu teško."

Znao sam da je Stjepan u pravu i da je potpuna besmislica toliko tražiti jednu običnu odjevnu kombinaciju. Tanja me poznavala prije svih ovih markiranih odijela i odjeće, ali sam usprkos svemu želio da stekne dobar dojam o meni.

„Ako želiš ostaviti dobar dojam na potencijalnu curu"-započeo je Stjepan, a ja sam ga odmah prekinuo.

„Ona nije moja potencijalna cura, nego bivša najbolja prijateljica s kojom želim ponovno vratiti odnos kakav nam je bio prije."-zapjenio sam se objašnjavajući Stjepanu kako stoje stvari između mene i Tanje.

„Mhm..."-rekao je Stjepan i izvukao iz ormara neku kombinaciju.

„Da to obučem?"-upitao sam ga zbunjeno.

„Da, to je ono što želiš. Ne previše formalno, a da privučeš njenu pažnju."

Kimnuo sam glavom i probao tko zna koju kombinaciju po redu. Odlučio sam da ako ovo ne bude dobro, idem u boksericama i potkošulji.

To sam rekao i Stjepanu na što je on samo prokomentirao da za nekog kome nije stalo do te cure, previše brinem oko toga kako ću izgledati kad me vidi. Frknuo sam na to i obukao ono što mi je odabrao.