Nakon što nam je doktor rekao radosnu vijest, Stjepan je potpisao otpusno pismo i započeo sa pakiranjem stvari. Tanja i ja smo mu pomagali. U jednom trenutku kada me je Tanja slučajno okrznula rukom, osjetio sam se kao da me je na trenutak stresla struja. Trznuo sam se nesvjesno i pogledao u Tanju, no ona je izbjegavala moj pogled. Nisam bio siguran da li je i ona upravo doživjela to što i ja ili ne. Nije mi bilo jasno da li sam to zapravo umislio. Nebrojeno puta sam bio u doticaju sa Tanjom, no nikada do sada se takvo što nije dogodilo.
Odlučio sam sve to pripisati stresu, no negdje mi je u podsvijesti ostala rečenica koju sam negdje čuo. Kroz maglu sam čuo nečiji ženski glas i riječi:
"Možeš se puno puta zaljubiti i odljubiti, ali samo je jedna ljubav prava. Nju ćeš prepoznati kada te u jednom trenutku bez ikakvog logičnog objašnjenja, u dodiru sa tom osobom koja ti je suđena, strese struja. Tada ćeš je pogledati u oči i vidjet ćeš napokon ono što do sada nisi vidio. Spoznat ćeš da je ona ta tvoja druga polovica jer iako si do sada u nju gledao, nisi je vidio jer tvoja duša nije bila spremna da je prepozna. Međutim, kada dođe pravi trenutak i duša i srce napokon budu spremni za susret, dat će ti znak u obliku kratkog strujnog udara i ti ćeš tada znati da je ona ta, bez koje ne možeš i ne želiš živjeti."
Stresao sam glavom i odlučio ignorirati sve što mi je tog trenutka prolazilo mislima. Nije bilo vremena za to. Morali smo se suočiti sa Karolinom i svime što nam dolazi idućih par tjedana.
"Spreman sam. Možemo krenuti."-rekao je Stjepan, a ja sam uzeo njegove stvari u ruke i zajedno s njim i Tanjom, šutke krenuo prema autu.
Strpali smo stvari u prtljažnik i svatko se smjestio u sjedalo. Ja sam vozio, a Tanja je sjela do mene na suvozačevo sjedalo. Stjepan se smjestio iza i sve zainteresirano promatrao.
"Matej, možeš li me molim te usput odbaciti do kuće?"-upitala me Tanja, na što sam ja kimnuo glavom i nastavio dalje voziti.
No, tada se začuo Stjepanov glas.
"Zapravo imam ja jednu ideju.", započeo je, a ja sam nestrpljivo čekao da čujem što je tom starcu opet palo na pamet. Kada je vidio da ga gledam u prednje staklo, samo mi je namignuo, a zatim nastavio.
"Tanja, s obzirom da si uzela godišnji, a ionako ćeš većinu vremena provoditi kod Mateja, zašto ne bi uzela svoje stvari i preselila se kod njega dok to sve ne završi." Prvi put sam mislio da mi se pričinilo ono što je Stjepan rekao, no nakon što je to ponovio, shvatio sam da je odlučio uzeti stvar u svoje ruke. Nisam bio siguran da li bi ga zagrlio i poljubio od sreće ili da li bi ga istukao jer sam se bojao da će u želji da pomogne, na kraju pogoršati moj odnos sa Tanjom.
"Ne želim smetati Mateju."-tada se oglasila Tanja.
"Ti da njemu smetaš? Ma glupost! Zar ne Matej?"-upitao je Stjepan skrivajući osmijeh.
"Ne, ovaj, da...Hoću reći, naravno da ne smetaš.", zamuckivao sam i htio od srama propasti u zemlju.
"Zbilja?"-upitala je Tanja još jednom kako bi to potvrdila.
"Naravno. Onda idemo odmah po tvoje stvari ili?"-upitao sam, praveći se da mi je cijela ova stvar sasvim prirodna.
"Može. Samo ćete me par minuta pričekati da uzmem nešto odjeće i ono najnužnije."
Čim je Tanja ušla u svoju kuću, okrenuo sam se prema Stjepanu.
"Želiš li ti da mene srčani strefi? Kako si mi to mogao napraviti?"-vikao sam na Stjepana, no on se samo smijao sa nedužnom facom na licu.
"Što sam to točno krivo učinio?"-upitao je.
"Ne pravi se blesav. Kako si mogao pozvati Tanju da živi sa mnom? O moj Bože ona će živjeti sa mnom. U mojoj kući. Sa mnom.", primio sam se za glavu jer tek kada sam to izrekao na glas, znao sam da se to zbilja i uistinu događa.
"Smiri se momče. "-rekao je Stjepan tapšavši me po leđima. "Netko je morao nešto učiniti po pitanju vas dvoje. Ako sada ne shvatite koliko ste zaljubljeni jedan u drugoga, onda nećete nikada." Krenuo sam Stjepanu odgovoriti nešto, no tada sam vidio Tanju kako se vraća sa stvarima.
Duboko sam izdahnuo.
"Pričat ćemo kad budemo sami."
"Kako god ti kažeš momče."-rekao je Stjepan i smiješeći se, namjestio nazad u sjedalo.
Put do kuće je protekao pričom između Stjepana i Tanje i mojom šutnjom. Odjednom mi je zazvonio mobitel. Čim sam vidio Markovo ime na zaslonu odmah sam se javio.
"Da li je sve u redu?"-upitao sam ga zabrinuto.
"Smiri se frende. Sve je i dalje isto."-čim sam to čuo, odahnuo sam.
"Zovem te kako bih te pitao kada bi se mogli naći da prokomentiramo cijelu strategiju? Ja sam za deset minuta blizu bolnice, da li ti to odgovara?"-upitao me Marko, a ja sam tek tada shvatio da ga u cijeloj žurbi nisam stigao obavijestiti da je Stjepan izašao iz bolnice.
"Zapravo, možeš doći k meni kad god ti odgovara. Stjepana su pustili iz bolnice i upravo smo krenuli prema kući."
"Pa to je odlična vijest. Dolazim onda k vama za 15-ak minuta." rekao je i poklopio.
***********************************
Kada sam ušao u kuću, odjednom mi se činila ogromnom. Nakon što sam toliko vremena proveo u maloj sobici u bolnici, shvatio sam koliko mi je zapravo nepotrebna ova ogromna kućerina.
"Čovječe, skroz sam zaboravila u kakvoj vili živiš!"-rekla je Tanja, diveći se.
"Da. I ja isto."
"Matej, jesi li dobro? Nekako se čudno ponašaš još otkako smo izašli iz bolnice."
"Jesam, ne brini."-odgovorio sam.
"Sigurno ti ne smeta što ću tu živjeti? Znaš da mogu otići doma. Nije meni problem dolaziti k tebi svaki dan i vraćati se svojoj kući."
"Ne govori gluposti. Možeš ostati ovdje koliko god želiš. Naprotiv, sretan sam što ćeš cijelo vrijeme biti tu."-rekao sam iskreno, a ona se zacrvenjela u licu.
Tada je ušao Marko.
"Pozdrav društ..."-zastao je usred rečenice čim je ugledao Tanjine stvari. Pogledom sam mu pokušao reći da to ignorira, no očito se odlučio praviti da to ne vidi. Izgleda da su se Stjepan i on urotili protiv mene.
"Tanja, zašto su tvoje stvari tu? Nemoj mi reći da..."-brzo sam otrčao do njega i iz sve snage ga rukom opalio po leđima.
"Marko, frende. Brzo si stigao."-pogledao me ispod oka, nakašljavajući se od mog udarca. Uzvratio sam mu pogled, dajući mu do znanja da ako kaže samo jednu krivu riječ, gotov je.
Odjednom se stvorio Stjepan sa šalicom u rukama i počeo objašnjavati Marku zašto su Tanjine stvari tu.
Nakon što je Stjepan ispričao cijelu situaciju Marku, krenuli smo sjesti u dnevnu sobu kako bismo odlučili što ćemo dalje.
"I kakav je plan?"-upitao je Stjepan Marka, a Tanja i ja smo ga nestrpljivo čekali da odgovori.
YOU ARE READING
Ranjene duše s tračkom nade u očima
General FictionIspričat ću vam jednu priču. Priču o tome kako sam upoznao 5 ranjenih duša koje su bile potpuno različite. No, ipak svih 5 je imalo jednu zajedničku stvar, a to je bio tračak nade u očima koju su usprkos svemu što ih je snašlo i dalje uspjele sačuva...
