Čim sam se probudio, u meni je od početka dana prevladavala neka zla slutnja. Iako sam se pokušavao otresti tog čudnog osjećaja, govoreći sam sebi da je to samo zbog brige i napetosti koje već danima osjećam, duboko u sebi sam znao da će se nešto loše dogoditi. Jedino što nisam znao da će to biti tako brzo.
Stjepan, Ana i ja smo doručkovali kada je u sobu ušla visoka, tamnokosa žena, 40-ih godina. Pogledom je pretraživala sobu i kada je ugledala Anu, zadržala je pogled na njoj.
Čim ju je Ana ugledala, stisnula se uz mene i primila me čvrsto za ruku.
"Ana, poznaješ li ovu gospođu?", - tiho sam je upitao. Ona je samo plašljivo kimnula glavom i još čvršće se privila uz mene.
Tada je gospođa krupnim koracima krenula prema njoj. Instiktivno sam je zagrlio, želeći je obraniti.
Zastala je, popravila svoje crne naočale i progovorila oštrim glasom.
"Došla sam po Anu." Tada je i Stjepan odlučio progovoriti.
"A može li se znati tko ste Vi?"
"Mislim da je dovoljno što me Ana zna. Osim toga, koliko mi je poznato, vi joj niste skrbnici, a niti nikakav rod. Prema tome, nisam vam se dužna izjašnjavati o ničemu."-,odgovorila je i zgrabila Anu za ruku.
Bijesno sam joj oteo Aninu ruku.
Ana je izgledala prestravljeno.
"Ana ne ide nikud s Vama dok ne objasnite tko ste!"-rekao sam grubo, a Stjepan se složio sa mnom.
Gospođa je frustrirano prošla rukom kroz kosu.
"No dobro, ako ćemo tako ubrzati ovu parodiju, neka bude po vašem."
"Ja sam socijalna radnica Mirjana Filar i došla sam po Anu kako bih je odvela u dom za nezbrinutu djecu."
Kada je Ana to čula, problijedila je u licu.
"A šta je s mojom mamom?", -tiho je upitala.
"Tvoja majka je pobjegla sa lokalnim dilerom za kojim je izdana tjeralica nakon što su u njegovom stanu našli ogromnu količinu raznih opijata, kao i imanje nedaleko od stana sa nasadima marihuane. Sumnja se da je zajedno s njim prodavala drogu maloljetnicima po školi.
Stjepan, Ana i ja smo ostali skroz zatečeni tom viješću. Par trenutaka je vladao potpuni muk u prostoriji.
"Ana, molim te spakiraj svoje stvari da možemo krenuti. Ionako sam već previše svog dragocjenog vremena ovdje izgubila."
Odjednom je Ana počela plakati.
"Ne moram ići zar ne? Matej, Stjepane nećete pustit da me odvedu?Obećali ste mi da ćete uvijek biti sa mnom. Da me nećete napustiti. Molim vas dajte da ostanem s vama." Ana je počela vikati sve glasnije, a meni se srce slamalo od tuge. Nisam htio dopustiti da je odvedu, ali sam isto tako znao da imaju zakonsko pravo da to učine.
Stjepan je pokušavao utješiti Anu, ali bezuspješno.
Socijalna radnica, frustrirana sa svim događajima, počela je sama pakirati Anine stvari.
Ja sam za to vrijeme nazvao Marka kako bih provjerio da li ikako mogu spriječiti da odvedu Anu, no on mi je samo potvrdio da to nije moguće jer mi Ana nije ništa u rodu. Razočarano je obećao da će pokušati naći neko rješenje i za nju. Zahvalio sam mu i spustio slušalicu.
Prišao sam Ani i tiho joj rekao.
"Ana, moraš poći s njom. Ne mogu ništa učiniti kako bih to ovog trenutka spriječio."
"Svi ste vi isti! Obećate nešto, a onda prvom prilikom pogazite danu riječ!"
Vikala je, a ja sam je pokušavao smiriti.
YOU ARE READING
Ranjene duše s tračkom nade u očima
Všeobecná beletriaIspričat ću vam jednu priču. Priču o tome kako sam upoznao 5 ranjenih duša koje su bile potpuno različite. No, ipak svih 5 je imalo jednu zajedničku stvar, a to je bio tračak nade u očima koju su usprkos svemu što ih je snašlo i dalje uspjele sačuva...
