Ranjene duše s tračkom nade u očima

9. Poglavlje - Prave ljudske vrijednosti

Znam da nisam dobro postupio što sam se samo tako okrenuo i otišao bez riječi, ali Stjepanove riječi su me povrijedile. Osobito jer je u njima bilo jako puno istine.

Uistinu, što ja imam? Tko sam uopće? Da nemam novaca, da li bi me ljudi uopće primjećivali ili bih bio samo još jedan čovjek koji luta besciljno po ovoj planeti? Još jedan prolaznik na kojeg se nitko ne bi obazirao? Zar je novac zbilja najbitniji? Zar su ljudi zaboravili koje su prave ljudske vrijednosti?

Kada sam malo bolje razmislio, shvatio sam da je nažalost to surova istina jer sam i sam dopustio da me novac pokvari. Imao sam sve najnovije uređaje:  mobitel,  frižider, laptop... Dok neki nisu imali ništa za jesti.

 Ljudima je običan papir kojemu je netko dao vrijednost postao važniji od obitelji, prijatelja, rodbine. Novac je uistinu zlo. Odlučio sam se promijeniti. Ovaj put za ozbiljno. Primio sam beskućnika u kuću i dao mu sve, bar sam mislio da sam mu dao sve, no zapravo mu nisam dao ništa. Pravi dokaz tome je da sad kad me je najviše trebao, ja sam mu okrenuo leđa i otišao. Naljutio sam se na njega kao neko malo dijete. Reagirao sam burno i nezrelo. Nije ni čudo što je Tanja davnih dana digla ruke od mene. Postao sam pravi pravcati snob.

Okrenuo sam se i krenuo prema mjestu gdje sam zadnji put vidio Stjepana. Vrijeme je da istjeram snoba iz sebe i da budem opet onaj dječak koji je iako jako mlad, znao cijeniti prave vrijednosti i nikada mu novac nije bio bitniji od živog bića. Znao sam da se taj dječak negdje duboko krije, trebalo ga je samo natjerati da napokon nakon dugo vremena izađe na svjetlost dana.

***************************************************************

Nakon što sam razbio flašu, nastavio sam dalje hodati. No, onaj viski kojeg sam onako brzo popio je počeo djelovati. Koliko god sam pokušavao ravno hodati, neka sila me vukla da hodam neravno. Nisam znao kuda idem jer sam shvaćao da me Matej ne želi vidjeti svojim očima.

 Uostalom, nemam ga zašto kriviti. Naprotiv, da sam bio na njegovom mjestu, vjerojatno bih si zavalio jednu jaku šamarčinu. Pretjerao sam. Nisam to smio reći na taj način. Naravno većina toga je bila istina, ali na taj način se ne razgovara s osobom koja vam cijelo vrijeme pomaže i daje potporu. A i trudio se, uistinu se vidjelo po njemu da želi biti bolja osoba. Gadim se sam sebi. Možda je bolje da više ne živim na ovom svijetu. Možda bi svima bilo lakše kad me ne bi bilo. Ovako samo stvaram svima probleme. Ništa dobroga u životu nikome nisam donio.

Tada sam se sjetio svoje Karoline. Ne, zbog nje se vrijedi boriti i ustrajati dalje u ovom bijednom životu. Zbog nje se zaklinjem da više nikada neću okusiti kap alkohola. Zbog nje ću postati osoba za koju će jednog dana moći reći: "Da to je moj otac!", bez stida i srama. Učinit ću da se ponosi mnome. Moja lijepa curica, kako mi samo fali.

Suze su mi potekle niz lice i pijano teturajući, brisao sam ih rukavom. Odjednom sam osjetio da letim. Izgleda da sam popio previše onog viskija. Otvorio sam oči i vidio da zbilja letim po zraku, a onda sam osjetio bolni udarac. Iz daljine se čula vika. Osjetio sam bol u tijelu, ali se nisam obazirao na to. Oči su mi se sklapale. Želio sam spavati. Samo ću malo zaklopiti oči. Samo da malo odspavam.

***********************************************

Nedaleko od mjesta gdje sam zadnji put vidio Stjepana je bila razbijena flaša viskija. Prepoznao sam je odmah i krenuo u tom smjeru. Nakon par minuta hoda, došao sam do raskrižja. Nisam bio siguran kuda da krenem jer je Stjepan mogao krenuti u bilo kojem smjeru. Tek što sam odlučio skrenuti lijevo, začuo sam sirenu. Hitna pomoć je projurila kraj mene. 

Odjednom sam osjetio trnce po tijelu i kao da mi je nešto govorilo da trebam krenuti u smjeru kuda je prošla hitna. Odlučio sam slijediti taj čudan osjećaj. Nedugo potom sam došao do mjesta na kojem se dogodila nesreća. Ljudi su bili skupljeni oko nekoga u krug, a iz hitne su izvlačili kolica. Približio sam se mjestu nesreće i dalje s onim čudnim osjećajem u želucu.

Provukao sam se kroz gužvu kako bih vidio lice osobe koja je očito bila ozlijeđena. I tada sam ga vidio. Stjepan je beživotno ležao na bolničkim kolicima.  Nije me više mogao zvati momče. Bio je jako ozlijeđen i imao je respirator. Za sve sam ja kriv! Da ga nisam ostavio ništa od ovog se ne bi dogodilo! Kako sam mogao biti tako glup!

"Stjepane!"-viknuo sam iako sam znao da me ne može čuti. Tada mi se približio bolničar.

"Vi poznajete ovog gospodina?"-upitao me, na što sam ja nijemo kimnuo glavom.

"Obitelj ste mu?" Odmah sam znao odgovor na to pitanje.

"Nisam na papiru, ali kao da jesam."

"Kako je?"-zabrinuto sam ga upitao.

"Kritično je, ali dat ćemo sve od sebe da ga spasimo." Nakon tih riječi me nešto stegnulo u srcu.

"Mogu li s Vama molim vas?"-upitao sam ga sa suzama u očima.

Na to se bolničar predomišljao, ali onda je odlučno rekao.

"U redu gospodine. Možete s nama u vozilo."

Ušao sam bez razmišljanja. Odvezli smo se, a ja sam se cijelim putem molio Bogu da Stjepan preživi. Tada sam shvatio da se nakon dugo vremena ponovno obraćam Bogu. Ponovno tražim spas u vjeri. Nadam se samo da će ovaj put Bog uslišati moje molitve.

___________________________________________________________

Riječ autora:

Ovo je poglavlje bilo...pa dosta teško za napisati. Htjela sam da te scene nesreće budu što realnije, ali nije to baš tako lako. Nadam se da će vam se svidjeti kako sam ga napisala. Slobodno ostavite komentar i recite što vam se ne sviđa.

Voli vas sve vaša S. (onegirl).