Smrskane stijene pretapaju se u pijesak
Pod mutnim mjesečevim osmijehom.
Mrtvoj predstavi ide glasan pljesak,
Nad ovim tihim, samotnim ostrvom.
Crnilo neba odraz svoj gleda u vodi;
Dubinom se širi hladnoća i tama.
Voda me miluje i meni to godi,
Al' bilo bi bolje da nisam tu sama.
Voda odnosi teške misli,
Tu smo samo ja i strah
I opet smo se stisli,
Dok crno more vapi za krvlju.
Prepuštanje sudbini i svemu što ona nosi,
Samo prazna voda u glavi, ili i u kosi?
Utapam se, i skrivam lice
Od te strašne, zlobne ptice.
Plivam među demonima prošlosti
I združujem se iz straha, boli.
Nek' Bog mi oprosti;
Čovjek nije čovjek kada voli.
YOU ARE READING
Buđenje
Poetry#completed "Život je pun uspona i padova. Pitanje je samo koliko su padovi teški."
