On ima glas
Koji kad sam mrtva mene budi.
I kad se sjetim nas,
Tad i što dišem zrak mene srdi.
Jer boli, boli svaki atom
Mojega potrošena tijela;
Boli svaki pogled i znak
Da sam te nekada htjela.
Kada prođeš pokraj naše klupe
Na kojoj smo nekada sjedili,
Osjetiš li neke rupe
Jer smo nestali?
Jesmo li tek prašina prošlosti
I zaboravljeno pismo?
Bili smo stvarni nekada;
Ali više nismo.
Podsjećaš me na nešto što
Bilo je davno.
Završilo je uz previše drame i suza,
Nimalo slavno.
Ja te više ne poznajem
I tek si mi stranac
I ne mogu ti pobjeći.
Prepoznajem te jedino po očima
I tvojoj staroj odjeći.
Gužva.
Spotičem se o tako poznata
Bešćutna lica.
U gužvi ti si postao stranac
I odletio kao
Kakva ptica.
YOU ARE READING
Buđenje
Poetry#completed "Život je pun uspona i padova. Pitanje je samo koliko su padovi teški."
