Rastapam se pod zrakama
Pakosnog sunca, koje me ne grije;
Ondje se samo na plavetnilu prostrlo
Pa mi se smije.
Uhvaćena sam u laži kada sam
Rekla da mi je lijepo;
Znala sam da mi je loše,
Al' voljela sam tada slijepo.
Tek sam nestabilna magla,
Jer mijenjam se kako se ti mijenjaš;
Miješam se sa sumornim bojama
Jer da živim ti mi nedaš.
Razbijam se i rušim dok je
Davno izgubljeni ključ jedini spas.
Zatočena sam ovdje dok
Paranoično tražim sebe, život i nas.
I svaki list ove jesenske bajke
Podsjeti me na ispisane stranice
I zagrljaj majke.
Slike stradanja koje odjekuju
Tek su proživljena trauma, padanje.
Ali voljeti tebe, bilo je jedino moje
Nadanje.
Da se bar mogu probuditi sretna
I radovati se tom podmuklom suncu,
Al' ja sam sjetna.
Samo još čujem Mi dok brišem
Sve te glasove razarajuće iz moje glave.
Samo još o nama pišem
Da se domognem slobode, ne i proklete slave.
Da bar mogu vrištati istiu bez da išta kažem,
Da bar mogu govoriti laži, a da nikada ne lažem.
Povraćam dugu; tek splet okolnosti
I nestašnih boja koje su nas obojale.
YOU ARE READING
Buđenje
Poetry#completed "Život je pun uspona i padova. Pitanje je samo koliko su padovi teški."
