Gledam kako se gube putevi negdje iza mene
U sumraku želja i sunca koje se topi,
Ovaj vlak nikako da krene, šikljaju uspomene.
Mokar pijesak; plačljivo nebo
Koje jeca kao crkveno zvono.
Prasak kao iz zlosutne puške,
Kao da rat se odvija u meni
Prolazim pokraj one stare kruške;
Vlače više kreni!
Sakrivam lice iza tananih ruku
Pa ipak vidim još uvijek ista lica,
Kreni vlače, kreni više kreni,
Grakčem i žalim kao neka ptica.
Mrtva sjedišta i ledeni prozori,
A granje kao da mu je udahnut život
Prazni su svemiri i srca i obzori
Prazan avion, fali mu pilot.
Vjetar svira prekrasnu melodiju
I tutnji kao da ljut je što
Proživljavam agoniju.
Miris paljevine i vatrenih suza
Koje pušta jedino iskrena tuga,
Bio mi je ljubav, sad mi je muza,
A ljubavi ga naziva neka tamo druga.
Vlakovi, blijede boje jeseni dobivaju
Smisao, gubin svaku ispravnu misao,
Osjećaji divljaju.
YOU ARE READING
Buđenje
Poetry#completed "Život je pun uspona i padova. Pitanje je samo koliko su padovi teški."
