Buđenje

Nostalgija

Nemam ti što dati osim ovih 

Prigušenih otkucaja

Mojega ranjena, krvava srca,

I ovih suza zatrovanih

Tvojim hladnim dodirima kojih više nema.

Ne mogu ti obećati, dušo,

Da ću otići.

Ovaj grad me poznaje, i ova tužna rijeka

Moja je obitelj.

Ne mogu ti šaputati tajne,

Koje samo ja i mjesec znamo.

Sjediti ću ponovno na klupi

Promatrajući to jedno pero koje klizi

I pada mi pred noge, ispisujući zrakom kletve

Upućene tebi.

Posjetiti ću staru majku,

I ljubiti tlo iznad njene glave.

I sve će biti isto, lišće će

Kao nekada sa mnom, svijati se u agoniji.

I krvavo biti će obojano nebo,

Svakoga dana, biti će isto.

Ja ću u tišini skupljati biserje;

Moje suze koje se rasipaju, pomiješane sa kišom

Biti će moj ponos.