• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•4•

"Šališ se sa mnom? Hahaha....!", odzvanjao je njegov smijeh, dok sam mu pričao šta mi se desilo.

"Theo nije smiješno, čovječe znaš li šta to znači?", pokušao sam mu pojasniti kakva je situacija.

"Brate, iskreno otac me iznenadio. Sam sebe je nadmašio. Izvini, ali meni je to presmiješno!", čuo sam i dalje njegov smijeh.

Sad mi je žao što nije pored mene, žao mi je što je u Madridu, jer ga ne mogu udariti u njegovu ludu glavu. Bratu mu se život zagorčava, a on se smije. Zaista divan brat.

"Nazvao sam te da se izjadam i tražim pomoć, ali ti se smiješ!"

"Trebao si me prije slušati, kad sam govorio da se uozbiljiš. No, sad je gotovo. Znao da će otac nešto poduzeti, ali ovo...", u nevjerici je otpuhnuo.

"Ne znam samo, odakle mu ta ideja! Čovječe...ubit ću se!", kažem ozbiljno, a on prasne u smijeh.

"Nemam pojma Lucas. A zaista, ko je djevojka? Jadnica, ne zna u šta se uvalila!"

"Ne znam, koliko sam shvatio ni ona nije na ovo pristala svojom voljom, nego zbog oca!", objasnim ono što znam i koliko sam shvatio.

"Ko je ona? Znaš li joj ime, barem?", upita me i tek tad shvatim da joj ni ime ne znam.

"A..ne znam! Ali, valjda kći Arthura Pasquala.", završim,a on se nakašlje.

" Alice? Ona je jako mlada Lucas, tek joj je 20 godina! Zar možeš da sa djetetom živiš?", upita me ozbiljno, a ja se zaprepastim.

20 godina? Je li moj otac lud ili? Mislim nije da sam star za nju, ali meni je 24 godina, uskoro 25 šta da ja radim sa djetetom u kući! Ne može. To je za mene premlado, ne želim da me ljudi gledaju kao idiota.

"Šališ se? Mislim nije mi rekao ime...ali.!", ne znam više niti šta da kažem, jer me je ovo dotuklo.

" Ja ne znam da ima neku drugu kći, nju sam slučajno upoznao jednom. I znam za nju, ne znam da ima više!"

"Daj Bože da ima! Jer ako je to istina, da je tako mlada, ja ću se definitivno ubiti!" , kažem ozbiljno i zabrinuto, a on nastavi sa svojim smijehom.

Pošto ga ne uspijem da smirim i objasnim da sam u jako lošoj situaciji, prekidam vezu i bacim telefon na krevet, smišljajući šta sad da uradim!
Kako da spriječim sve ovo? Definitivno se neću vjenčati za neku kliniku? Šta ona zna o životu, osim toga zar bi čovjek kao Artur dao svoju mladu kći meni? Nikad.

Alerie, pov.

"To je jedino riješenje ljudi! Prestanite da pravite bauk od toga, izdržat ću par mjeseci i onda se vraćam na staro!", pokušavam da smirim situaciju svojih ukućana, nakon što su čuli šta trebam uraditi kako bi otac bio spašen.

"Nema šanse! Ne, to je Lucas, Arthure reci nešto, urazumi je!", majka je već kao na iglama.

"Lucas? Lucas se zove?", upitam na što ona prevrne očima.

"Sestro, poslušaj nas. Ne znaš ti tu budalu, sa njim se njegov otac ne može da izbori! Momak je nemir!", objasni Leo, a ja se nasmijem.

"Šta mene briga? Ako hoće može da radi šta god poželi, ne zanima me! Neće taj meni smjeti ni prići!", dodam i sjednem pored bake.

"I da završimo sa ovim, dosta je! Tata javi Alfredu da sam pristala! Do sutra moraš novac vratiti!", kažem na što počnu da se bune, ali nakon kraćeg vremena ipak odustanu da me odgovore.