•6•

4.4K 139 19
                                    

"Zašto mi moramo da živimo zajedno uopšte? I zašto sami?", nisam izdržala da ga ne upitam, već na samom ulazu u kuću.

Vjenčanje neću da vam pričam, takvo nešto nikom ne bih poželjela. Kao dva mrtvaca samo izgledali.
Cijelim putem do kuće sam igrala od nervoze, zbog svega naravno. Prvo zbog načina na koji se udajem, drugo zbog novinara koji su nas dočekali ispred opštine i već počeli sa pitanjima, na koje naravno nismo odgovorili.

Treće...toliko se kidam i ludim, jer moram neko vrijeme da živim sa ovim čovjekom! Sa bahatim, glupim i nerazumnim fudbalerom, kojem ne možeš dvije stvari da objasniš.

"Šta mene pitaš? Kao da sam ja ovo želio, ni meni se ne živi sa tobom, ali šutim!", govori dok ide ispred mene sa svojim koferima.

"Mogao si nešto poduzeti, smisliti nešto da ne živimo u istoj kući!", nastavljam da pričam, jer ne mogu da podnesem činjenicu da dijelim krov sa njim.

"Šta da poduzmem? Pa da mi otac zagorča život je li? Da me izbaci i iz kluba i iz reprezentacije?", kaže ulazeći u dnevni.

"Znači ucijenio te!", kažem misleći kako zaista nisko udara sa tim. Ipak je to njegov život, nije mu mogao time prijetiti.

"A ne, dušo vjenčao sam se jer te volim!", kaže sarkastično, a ja prevrnem očima.

"Obostrano je, samo da znaš!", namignem mu i spustim se na sofu.

"Drago mi je!", kaže i sjedne naspram mene.

"Koja glupost Bože...!", progovori nakon kraće tišine.

"Sam si sebi kriv, da nisi živo kako si živio ne bi ti se ovo desilo!", kažem dok gleda pravo u mene.

" A je li? A šta bi ti onda? Da ti otac završi u zatvoru?", upita skupljenih obrva.

"Našao bi se neko već...nadam se normalniji od tebe!", dodam a on se nasmije.

"Gledaj, kakva si djevojka, možeš biti zahvalna Bogu što sam ti muž!", kaže što izazove moj smijeh.

"Baš sam zahvalna, ali molim Boga da ovo niko ne doživi! Čak ni tvojoj budućoj pravoj ženi, ako je uopšte budeš imao, ne bih ovo poželjela!", sad se on počne da smije.

"Ee, ti stvarno ništa ne znaš! Gledaj, mnoge bi voljele da su na tvom mjestu!", namigne mi provokatorski.

"I mnogi na tvom!", odmah se ouzbilji i ustane.

"Ti trebaš ustvari biti zahvalan Bogu, što sam ja ta koju si morao oženiti!", ustanem i stanem ispred njega.

"Evo usta mi se ukočila koliko zahvaljujem!", sarkastično doda i prekrsti ruke.

"Da Bogda ti se i ukočila!", kažem ljutito i uzemem svoje kofere kako bih otišla u sobu.

"Hajde, reci mi gdje je soba!", kažem stojeći iza njega.

Odmahne glavom i uzme svoje kofere, a zatim se uputi prema spratu. Očigledno da ni on ne zna gdje je šta, jer otvara svaku sobu i traži naše.

"Evo je!", kaže i otvori da uđem.

"Uđi i molim te, ako može da ne izlaziš do razvoda!", kaže, a ja zalupim vratima.

Lucas, pov.

"Bože moj, Jedini...znam da ti se rijetko obraćam, ali...žao mi je što nisam prije Bože, sigurno mi se ovo ne bi desilo! Tako me je stid što Te tek sad molim za pomoć, ali riješi mi ovu situaciju nekako! Molim Te!
Umrijet ću od muke, daj mi neki znak!", sjedim na krevetu i pokušavam da sklopim neku finu molitvu, sa nadom da će mi Bog primiti.

• D O    L U D I L A • |l.hernandez|Where stories live. Discover now