• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•9•

"Mnogo si mi falio!", govori ležeći na mojim grudima.

"I ti meni...!", kažem, iako nije tako.

"Zaista sam mislila da si se oženio! Nisam mogla da vjerujem!", govori dok gledam u neku nepostojeću tačku na zidu.

"Lucas...!", probudi me iz razmišljanja.

"Hm?"

"Hoćemo se češće viđati...pošto tvoja supruga...!", prekinem je, prije nego li nastavi o Alerie.

"Ne spominji je! Sve je u redu!", kažem joj i pogleda je.

"Želim da si stalno tu, mnogo sam se potresla kad sam vidjela vijest!", kaže, dok je slušam ali i ne vjerujem.

"Karla, ti i sama znaš kakav odnos imamo! Dođem samo kada mi trebaš!", iskreno kažem gledajući u nju.

"Ali meni je i to dovoljno, samo da si pored mene! Bar na noć...!", doda i pređe rukom preko mog lica.

"Ovo ostaje među nama!", dam joj do znanja, da treba da šuti.

"Naravno!", nasmije se i počne da me ljubi.

Tu staje, jer se oglašava zvuk mog telefona.
Ne znam ko je ovako rano.

Alerie
Otac ti je ovdje! Gdje god da si, dolazi! Imam osjećaj da si gotov😝.

Otac? Nije moguće da je preko noći saznao za ovo. Ne, ne može mi se još i to desiti.
Brzo skočim i krenem sa oblačenjem objašnjavajući Karli da me otac čeka.

Nisam se plaho zamarao oko nje, navikla je ona ovako. Dođem zbog sebe i sebi olakšam, a ona se ne buni.

Ne sviđaju mi se takve žene ili djevojke! Ne mogu da shvatim, da ne voli sebe i ne drži do sebe, ali šta da se radi. I takvi moraju da žive.

Alerie, pov.

"Sve je u redu! Nemamo nekih problema!", osmjehujem se lažno cijelo vrijeme.

"Drago mi je, bit ćete vi dobro! Nije ovo bauk, samo ako ti Lucas bude pravio probleme, reci mi!", ova rečenica mi se mnogo dopala, pa sam odlučila da je dobro memorišem u glavi.

"Naravno, ali sad je sve u redu!", počela sam mnogo da lažem, ali zaista ne mogu Alfreda smarati, ionako ima svojih briga.

"Kad će on doći? Gdje je tako rano? Ako bude opet lumpovao...", odmahne glavom ljutito.

"Ma nije, mnogo mu je stalo do karijere! Ne radi više gluposti!", kažem, ali mislim sasvim drugo.
Znam da cijelu noć nije bio kod kuće, što znači da je prespavao kod neke djevojke.

"Drago mi je to čuti!", kaže i osmjehne se, kao i ja.

Ne znam zašto više idiot ne dolazi, ali ne mogu se smješkati i lagati šta on radi i gdje je.

Nakon nekoliko  minuta "života na iglama" i u laži pored Alfreda, došao je. Hvala Bogu, konačno.
Ušetao se i poželio dobro jutro, sa izgovorom da je morao rano do kluba.

Slučajno sam primjetila na kragni njegove košulje crveni karmin, što je jasno davalo do znanja, gdje je bio.
Bilo mi je neugodno, ali i sa dozom straha gledala sam u Lucasa, kako bi mu dala znak da ode to skinuti.

Na svu sreću, Alfred nije primijetio, pa se odlučio nakon što je dobro ispitao Lucasa, da ide kući. Danas je subota i svi odmaraju, pa i ja.

Izrazila sam želju da ga ja ispratim, jer svaki kontakt sa Lucasom nije siguran. Može shvatiti sa košulje, ali možda i njen parfem kojeg ja osjetim,da je bio sa nekom.