• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•19•

"Ja tebe ne želim!", kažem mu nakon što se oporavim od šoka.

"Stvarno?", upita me, a ja ne uspijevam ništa reći pa samo klimnem glavom.

"Je li ti srce uvijek ovako lupa ili samo kad lažeš?", upita me ne puštajući iz ruku.

"Pusti me!", jedva izgovorim.

"Nikad te neću pustiti! Uvukla si mi se pod kožu. Nema nazad Alerie!", govori glasnije, a potom malo spusti glavu.

"A ni ti ne želiš da ideš od mene je li tako?", upita me blizu usana, dok mu meni sve umire od njegove blizine.
Ne čujem ga više ni šta priča, čekam samo da me opet poljubi i da doživim još jedan poraz.

Približi se još malo i ja tu počinjem da gubim svijest, ne mogu više da vladam sobom i da se oduprem.
Zatvorim oči čekajući da me poljubi, ali umjesto toga čujem kako se osmjehnuo.

Otvorim oči i pogledam ga dok se smješka. Pogledam ga zbunjeno i krenem se izvući iz njegovih ruku, ali ne približi sebi.

"Ne brini se, ljubit ću te dan i noć, samo kad mi to kažeš! Hoću da čujem kako i ti mene želiš!", kaže tiho.

Njegov postupak me naljuti pa ga odgurnem i krenem prema sobi. On nema milosti ni prema bolesnom čovjeku koji jedva hoda. Moram stalno da bježim od njega i se zatvaram u sobu, a sam zna koliko mi je to naporno u ovom periodu.

Lucas, pov.

"Bježi, bježi. Ali vratit ćeš se ti meni!", kažem i osmjehnem se, a zatim sjednem u fotelju gledajući u TV, ali razmišljajući o njoj.

Osjećam da i ona mene želi, da joj se sviđam samo što to ona ne želi da prizna. Nasmijem u kut usne sa puno nade da smo ipak mogući. Moram se riješiti Karle, a onda učiniti sve da me ne napusti Alerie ne napusti.

"Zašto si onda išao sinoć? Ako kažeš da me želiš zašto si išao kod druge?", odjednom upadne u dnevni i rastavi me sa životom.
Bio sam zamišljen, ali njen upad me uplašio iako nije vikala.

"Uplaši me!", kažem dok se približava.

"Pitala sam te nešto? Zašto ideš kod nje?", stane ispred mene kao da sam osuđenik pa me ispituje.

"To je duža priča, o tome moramo razgovarati.", kažem joj i ustanem.

"Manta mi se o toga kako moramo razgovarati. Svaki put trebamo pričati, a kad krenemo to se završi kao i ono sinoć. Odlaskom kod nje!", govori smireno, ali ipak čekam svako malo da pukne i krene da viče na mene.

"Nisam bio sa njom! Da, bio sam kod nje onu noć, ali ne i sa njom. Nije se ništa desilo.", lijepo joj kažem ali se odmakne od mene.

"Briga me! Radi šta god hoćeš!", odmahne rukom i sjedne na sofu, praveći se kao da se ništa nije ni desilo.

"Samo to? "Radi šta god hoćeš!" ?", upitam je dok sjedi mirno i ne gleda u mene.

"Nećemo više o tome! Hajde idi spavaj i hoću da spavam!", kaže i legne na svoje mjesto.

"Spavaj ti, ne smetam ti!"

Nije ništa rekla nego se samo sklupčala u svoju postelju okrećući mi leđa.
Iako joj nisam mogao vidjeti lice, znao sam da je prelijepa dok spava kao i kad ne spava.
Da mi je neko rekao da ću čeznuti za njenim osmijehom i dodirom, smijao bih se iskreno. Nikad nisam pomislio da ću je zavoljeti.

"Lucas idi, smetaš mi! Ne mogu da spavam!", kaže i dalje okrenuta mi leđima.

"Ako ti se spava onda spavaš, niko ti ne smeta!", kažem joj kroz osmijeh, a ona se okrene.