• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•38•

Noć je već odavno, a Lucas se još uvijek nije vratio u sobu. Rekla sam jako ružne riječi, one koje možda ja ni sama sebi ne bih nikad oprostila, a neće ni on sigurno. Povrh svega toga, tražila sam razvod. Niotkuda, kao grom iz vedra neba tražila sam nešto što ne želim. Nisam ni željela nikad.

Moje gledanje kroz prozor i traženje Lucasa prekida kucanje, ko je mi da malu nadu da je to on. Potrčim da otvorim ali nažalost se susretnem sa poslugom.

"Dobro veče...", plavokosa djevojka mi se obrati ljubazno, pa joj tako i uzvratim.

"Večera je stigla, možemo li da unesemo?", stanem zbunjeno je gledajući, jer nisam ništa tražila. Kao da mi je do hrane trenutno.

"Oprostite ali to nije moje, ja nisam ništa naručila.", pokušam na neki lijep način da je odbijem.

"Soba 505?", pogleda u papir a zatim na broj mojih vrata.

"Da, ali..."

"Gospodin Lucas je tražio večeru.", kaže ozbiljno a zatim uđe u sobu.

"Gdje je on?", upitam dok priprema hranu na stol.

"Bio je u prizemlju hotela, sad ne znam gdje je. Možda još uvijek dolje..", istovremeno radi i dogovora.

"Eto, prijatno vam.", kaže i blago se nasmiješi. "I da, ovo vam je poslao.", zastane i doda neki papirić.

Uzmem i zahvalim joj se, a potom zamolim za jednu uslugu:

"Možete li me pozvati, ako slučajno ostane u prizemlju do kasno? Ili ako se bilo šta desi vezano za njega?", zamolim je, nadajući se da će pristati.

"Naravno, ne brinite.", još jednom se zahvalim i ispratim je.

Pojedi nešto molim te, zbog sebe. Čak i ako ne možeš, uzmi malo iz navike.
Lucas.

"Uf Lucas...", otpuhnem teško i ostavim papirić na stol pored hrane.

"Ko zna šta radi ta budala!", brinem se otkako je izašao. Glupača sam, sav bol i tugu sam izbacila na njega, sve ono što sam željela sama sebi reći, rekla sam njemu.

•Lucas,pov.•

"Jeste joj odnijeli? Jede li?", upitam djevojku koja joj je maloprije odnijela hranu.

"Jesam, ne znam da li jede. Izašla sam, ali sam joj dala vašu poruku..."

"Hvala vam.",zahvalim se ljubazno i krenem ponovo sjesti na svoje mjesto.

"Brine za vas! Možda nije moje da bilo šta kažem, ali mislim da trebate otići do nje. Ne izgleda baš najbolje...", okrenem se prema njoj, jer me zabrinula svojim riječima.

"Kako mislite? Nešto je uradila ili?", uplašim se jer nikad ne znam šta joj može pasti na pamet.

"Ne,ne. Samo onako kažem, izgleda mi tužno zbgo toga.", obori glavu osjećajući da možda nije trebala ništa reći.

"Nebitno, idem ja raditi.", doda i brzo ode svojim poslom.

Nema šanse da idem, ako treba na ovoj stolici ću da prespavam, ali u sobu ne idem. Mislim ni da njoj ne bi bilo drago da me vidi. Opet bi me izbacila iz sobe, zbog toga neka me.

"Brate? Šta radiš ovdje?", čujem a zatim i ugledam Thea ispred sebe.

"Theo?Adriana? Odakle vi ovdje?", upitam ih jer nisu govorili kako će na Mollorcu.