• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•33•

•Lucas, pov.•

"Jesi li sredio sve sa Alerie?", Antoine ne izdrži ni minute, nego me odmah upita.

Sinoć sam tek stigao ovdje u Rusiju, ali to ne znači da me već danas neće smarati. Evo, već su počeli. Ne znam samo kad misle prestati da me zezaju u vezi mog braka.

"Sve je super, malo smo bili u nekoj svađici. Ali sad je oke!", kažem ustajući iz kreveta.

"Drago mi je, baš je bila tužna! Hoće doći?", upita Antoine, a ja odmahnem glavom.

"Radi, neće valjda da posao ostavlja zbog mene. Svako svojim poslom. ", završim i uputim se prema kupaonici.

Nisam ni tražio da ide sa mnom, znam da radi i da nema vremena. Tek se vratila na posao poslije svega, ne bi ni lijepo da to tražim od nje. Rusija je daleko, a s obzirom to koliko je terapija primila u ova dva mjeseca, ne želim ni da dolazi. Put je predug i to joj ne treba. Bolje da odmara.

(...)

"Jesi stigla kući? Ja sam završio sa prvim treningom...", uspuhano razgovaram sa njom, jer sam baš sad završio i sjeo na klupu.

"Jesam, sve je super. Je li tamo sve dobro? Ti? Dobro si putovao?", sve odjednom ispita.

"Super je prošlo, malo sam umoran ali proćit će...", osmjehnem se i malo otpuhnem.

"Naspavaj se dobro, daj sve od sebe za taj mjesec dana...", ohrabrujuće kaže dok zamišljam kako stoji ispred mene.

"Hoću, mislim moram."

"Tako i treba, idem sad. Imam nekog posla!", kaže brzo, ali ne odolim da je ne zaustavim.

"Mnogo mi fališ!", tiše dodam dok se ona smije.

"Mislim da ti ti meni više fališ!", čujem je iza sebe  pogledam u telefon, pa u nju.

"Ovo neka šala?", iznenađeno upitam dok gledam u nju.

Nasmije od srca pa potrči prema meni.

"Nisi valjda mislio da neću doći?", odvoji se od zagrljaja dok je i dalje posmatram zbunjeno.

"Rekla si da radiš, šta ja znam...mislio sam da stvarno ne možeš.", kratko joj objasnim dok se smije.

"Znam, ali to sam ti slagala. Naravno da ću doći!", nakon što završi zagrlim je još jednom, a potom uputimo izvan stadiona.

•Alerie,pov.•

"Nije mi bilo nimalo lahko doći, otac mi je krv popio. Ne želi da idem, ali naravno ja sam ipak uradila po svom.", objasnim mu najteži dio mog dolaska.

"Opet on...", otpuhne pa pogleda u mene. "Šta njemu nije jasno u svemu ovome?", postaje nervozan, pa odlučim da prekinem temu "moj otac".

"Nećemo o tome Lucas. Shvatit će on to kad tad.", kratko kažem, pa sjednem pored njega.

"Neće on ništa shvatiti, već mogu da zamislim kako će raditi razne stvari, da te vrati...", pređe rukom zabrinuto preko čela, pa pogleda u mene.