•41•

2.5K 80 4
                                    

"E? Šta je ovo? Još uvijek čuvaš stvari od bivših djevojaka?", izvadim prsten iz džepa jakne pa mu pružim dok sjedi u fotelji gledajući u mene.

"To je prsten, ali ne znači da je to od moje bivše.", kaže mirno dok sjedi podbočen na svoju ruku.

"Pa čiji je? Nije ni moj!", malo glasnije viknem, ali se ubrzo priberem pa sjednem naspram njega u jednu fotelju.

"Osim toga jako je ružan, za koju god bivšu da si kupio jako je ružan! Dobro je što nije uzela.", nastavim jer šuti, moram ga natjerati da mi kaže koju je to planirao da ženi.

Da se razumijemo, ja nisam ljubomorna. To ne, samo ne zanima koju je volio toliko da ju je želio vjenčati. Uvijek je pričao da nikog nije volio i da sam ja njegova prva ljubav. Znači lagao me. Jao, udavit ću ga.

"Moje mame.", kaže pa ga pogledam zbunjeno.

"Mame?", malo se grcnem na odgovor. Upravo sam rekla da je jako ružan? Da, jesam. Moram nešto smisliti, jer možda ga je ovo uvrijedilo.

"Baš sam to krenula da kažem. Mislim, zaista nije za neku mladu djevojku, vidi se da je tvoje majke. Sladak je.", pokušavam se ispraviti, ali imam osjećaj da tonem u beskonačnost.

"Misliš da je star?", iznadno me upita i shvatim da sam samu sebe ukopala.

"Ne, naravno...šta ti je. Hoćeš reći kako ja vrijeđam ukus tvoje majke? Molim te Lucas, prsten je divan.", ustanem i nervozno počnem hodati jer ne znam da lažem.

"Aha, shvatam. Od moje je mame pa je lijep, a ako je od bivše ružan je. To je tvoja teorija je li?", upita me na što prevrnem očima.

"Nemoj da umišljaš, ja nisam ljubomorna. To moraš da znaš,nisam kao ti. Ustvari ti si kao magarac ljubomoran, ja nisam nimalo. Meni je to svejedno.", kažem nezainteresovano za temu "ljubomora".

"Aha, da da. Shvatam ljubavi. Naravno, znam da nisi ljubomorna.", kaže i ustane.

"Ti si luda od ljubomore, pojest ćeš sebe koliko si ljubomorna.", nasmije mi se u facu dok stojim ispred njega.

"Ko? Ja? Ne, nikada. Nikad nisam bila ljubomorna niti ću biti.", kažem smireno i odmahnem glavom.

"Znači ne bi ti smetalo ako bi večeras izašao u klub sa društvom?", noge mi se odsjeku na ovu rečenicu. Kakav sad klub?

Namjerno mi ovo radi, namjerno izlazi. Ali nije to samo klub i njegovi prijatelji, tu je i mnogo drugih djevojka, koje su prelijepe i koje jedva čekaju priliku.

"A je li? Divno, divno zaista. Ne, ništa nemam protiv samo izađi.", kažem i krenem izaći iz dnevnog u sobu, kako bih raspakirala svoje stvari.

"Ali nadam se da imaš na umu kako si oženjen čovjek i da moraš ranije doći kući.", lijepo mu se obratim dok klima glavom.

"Znam ljubavi.", namigne mi, a ja izađem i odšetam nervozno do sobe.

"Kakav klub? Žena mu je došla a on misli da ide u klub! Kakav idiot, jao Bože pa kao da sa poremećenim likom živim.", nervozno otpuhujem i otvaram svoj kofer.

"I kako to on misli da ide uopšte? Pa zar me nije nimalo poželio?", sama postavljam sebi pitanja,a zatim izjurim iz sobe.

"I kako misliš večeras?", upadnem u sobu na što skoči sa sofe na koju je bio legao.

"Gospode! Pa jesi li normalna? Srčani ću dobiti!", uplašeno mi kaže, ali ne marim za njegove riječi. Priđem do njega koji leži i blijedo me gleda.

"Večeras je li? Ti mene nisi nimalo poželio? Tebi je izlazak u glavi, a ja sam prevalila toliki put zbog tebe.", ljutito stanem ispred njega, primijetivši kako se smiješi, ali trudi da to ne pokaže.

• D O    L U D I L A • |l.hernandez|Where stories live. Discover now