• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•21•

Imaš još roka danas da doneseš odluku, inače zaista se ne šalim kad kažem šta ću da uradim.

Čitao sam njenu poruku dok je Alerie sjedila malo dalje od mene, čekajući da završim a potom i počenm priču. Obećao sam i sebi, ali i njoj da ću sve reći i već danas završiti sve.

Lako bi mi bio da je samo upitanju ta istina, ali Karla ne odustaje od ideje da sve kaže novinarima.

"Hoćeš već jednom reći šta imaš? Želim da znam na čemu smo i šta dalje!", prekine moje gledanje u Karlinu poruku.

Pogledam je nakratko, a zatim se namjestim kako bih joj sve ispričao.

"Pa? Hajde!", ponovo mi da do znanja da ne može čekati.

"Alerie...uradio sam nešto jako loše. Nepromišljeno, bio sam pijan i ni sam ne znam kako sam mogao reći tako veliku stvar!", počnem nekako dok pažljivo sluša.

U najbitnijem trenutku nas prekida zvono na kućnim vratima.
U nevjerici ustanem i otpujući odem do vrata. Ko god da je, nije dobro došao jer mi je sve upropastio.

"Odakle ti?", upitam Lea koji veselo ulazi u kuću. Baš je našao povoljan trenutak kad da dođe.

"Gdje je moja sestra?", veselo vikne, a ona se odmah nacrta u hodniku i sa osmijehom ga dočeka.

"Koga to ja to vidim?", zagrli ga i polahko uđemo u dnevni.

Alerie, pov.

"E, šta je ovo?", upitam Lea nakon što dva nepoznata čovjeka unesu ogroman paket u kuću.

"Mislio sam kako se puno dosađuješ i ležiš, pa sam odlučio da ti piano dostavim ovdje!", kaže a ja ga pogledam zbunjeno.

"Piano? Leo...!", odmahnem rukama i zagrlim ga.

"Mislio sam da će ti dobro doći u ovom vremenu dosađivanja!", veselo doda.

"Naravno, ali ja sam željela da se vratim na posao. Barem sljedećeg tjedna!", kažem i nezadovoljno jer mi je muka od kuće.

"A ne, još ne. Sačekaj još barem mjesec pa onda. Nisi se u prst ranila pa da tako brzo se vratiš na posao!", kaže mi pa se nasmijemo.

Lucas je izašao prije deset minuta i još uvijek se nije vratio iz sobe. Čak su ljudi i klavir postavili, a njeg nema.
Zanima me šta je želio da kaže, nadam se da Leo neće puno ostati, jer neke stvari još danas moramo riješiti.

Ubrzo je došao ali ne sam. Vukao je svoj kofer, a zatim i stao ispred nas.

"Ideš negdje?", prije mene ga upita Leo.

"Idem na tri dana u Madrid. Imam nekih obaveza, vratiti ću se za tri dana!", kaže smireno i pogleda u mene.

Nisam znala da mora negdje ići, ali dobro. Posao je posao, neću ga sad daviti sa pričamo i pitanjima. Osim toga još uvijek ništa nismo riješili, možda nema ni pravo da ga pitam gdje ide.
Da ide i njoj...ja moram ovdje ostati i izdržati do kraja braka.

"Aha, sretan put!", Leo mu poželi sretan put a on se zahvali i izađe.

(...)

"Nešto bitno?", upitam ga nakon čega me pogleda tužno i blijedo. Sve odjednom.