• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•65•

"Ti mene zezaš sad ovdje? Probudila si se raspoložena da me zezaš?",upitam je sa polusmješkom. Mislim da me laže, a nadam se suprotnom.

"Šalim se, naravno. Naporan si mi s tim šta mi je. Nije bolest. Izgleda da sam pojela nešto...",kaže i umije se još jednom.

"Izvini što se brinem.",kažem kratko i dodam joj ručnik da obriše lice i ruke.

"Lucas nisam mislila tako, normalno je da se brineš. To je u redu, ali ne želim da misliš na ono najgore.",kaže mi i stane ispred mene.

"Na trenutak sam se tako obradovao,poželio sam da je djevojčica odmah.",kažem tiho dok mi oči suze.

Okrenem se nastranu i obrišem oči, zatim je pogledam kratko.

"Hajde, idemo.",kažem i izađem iz toaleta.

"Luki..",zovne me pa de okrenem.

"Jesi ljut?",upita me gledajući tužno.

"Nisam, hajde. Želim da se odmorim, pa da idemo kući.",kažem i blago se osmjehne, iako mi nije do smijeha. Najradije bih zaplakao kao malo dijete, ne vjerujem koliko sam se na minut obradovao.

Brzo sam došao do sobe i otišao se istuširati. Prije toga sam se pozdravio sa dedom i bakom s kojim smo sjedili, a zatim otišao u sobu.

Alerie,pov.

Otišao je na tuširanje i nije izašao već 45 minuta. Očigledno da se naljutio. Nepromišljeno sam postupila, glupo. Ali malo mi je dosadilo oko te bolesti. Ne bih voljela da iko to prođe, kamoli da mi se opet vrati. Uvijek bježim od toga i da mislim.

Izašao je konačno nakon dugo vremena i odšetao do ormara po majicu.
Nije ništa rekao, obukao se i ogledao još jednom a zatim uzeo kofer.

"Idemo?",upitam ga kratko.

"Da, danas je zadnji dan.",kaže dok polahko slaže svoje stvari u kofer.

"Nećeš se odmoriti prije puta?",upitam ga na što klimne glavom.

"Hoću, spakovat ću se i kad ustanem da odmah idemo.",kaže ne gledajući u mene nego u svoje stvari i kofer.

"U redu. Mogao si leći, ja bih ti spremila.",kažem na što me pogleda.

"Neću da se zamaraš. Ako hoćeš ti lezi, odmori a ja ću ti spremiti stvari. Odmori se malo, još uvijek si blijeda.",kaže a potom nastavi sa stvarima.

"Ja ću, dobro sam.",kažem i naglo ustanem te mi se zamuti pred očima. Pokušala sam ostati na nogama, ali sam ubrzo se ponovo vratila u sjedeći položaj.

"Ale...",čujem ga a zatim kroz maglu vidim ispred sebe.

"Jesi dobro? Lezi malo.",kaže a zatim me polegne na krevet.

"Malo vode Lucas...", uspijem jedva izgovoriti.

Brzo mi donese vode i da iz svoje ruke da se napijem. 

"Jesi bolje?",upita i pređe rukom preko čela.

"Aham...hvala ti.",rekla sam zadnje čega se sjećam i utonula u neplanirani san.

Lucas,pov.

Spremio sam i njene stvari, a potom sjeo na krevet pored nje, gledajući je kako spava.
Očigledno da joj se nešto dešava sa organizmom, samo ne znam šta. Ne želi doktoru. Znam da se boji možda da se bolest ne povrati. Mislim da nema potrebe za brigom jer se mnogo pridržava svega.

Dok je spavala nazvao sam Lea i pitao za Martina. Rekao mi je da je danas kod mojih roditelja i da je dobro. Bio je poslušan. Na tatu svog naravno.
Nedostaje mi mnogo. Moj lijek za sve. Otkako se on rodio zaboravio sam na riječ"teško" ili da nešto ne mogu.  Donio mi je nemoralnu snagu.