• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•17•

"Lucas, ranije si došao?", pridiže se kad me ugleda i blijedo pogleda.

"Možda nisam trebao!", promrmljam za sebe, naravno da me oni ne čuju.

"Gotovo trening?", upita Florian, zbog kojeg mi krv ključa u venama.

"Ja sam došao ranije, ali nije više ni važno zašto!", kažem i krenem prema sobi, utučen prizorom koji me je zatekao.

Alerie, pov.

Florian me iznenadio kada je došao, iskreno nisam se nadala da će doći, ali mi je bilo drago. Lijepo je sa njim razgovarati jer poznajemo jedno drugo, ne toliko dobro ali ipak znamo neke osnovne stvari.

Po prirodi sam baksuz i to je skoro pa nemoguće objasniti koliki. Prije nego je Florian došao slučajno sam se posjekla po ruci, tačnije dlanu dok sam rezala limun. Nekad stvarno ne znam zašto mi se neke stvari jedu, koje inače i ne volim. Danas mi je posvema želja bila za limunom jer ubije ljutnju u meni. A otkako živim sa Lucasom, stalno jedem limun, tako i sad.

Pomogao mi da lijepo previjem ruku i zaista se predivno ponaša. Možda čak i ljepše nego kad smo bili zajedno, puno je ljepše ovako kad smo samo u prijateljskim odnosima, a ne u ljubavnim.

Lijepo smo se ispričali i smijali, sve dok moj dragi namrgođeni muž nije ušao na vrata i svojim pogledom ubio sve u meni. Sto puta smo se svađali i viđala sam ga bijesnog, ali ovaj pogled je bio više nego ubilački.

Ne znam zašto je otišao u sobu, a Florian je tu. Ušao je kao duh sa par riječi i tako otišao. Skoro više od pola sata ne silazi i nije da me brine, samo mi je malo nezgodno. Imam osjećaj da nešto nije uredu.

"Idem ja Ale. Baš sam se zadržao!", kaže Florian i ustane.

"Mogao si još ostati!", kažem polahko ustajući, ne želeći da se povrijedim u ranu koja još uvijek boli, s obzirom na dubinu metka.

"Neka, idem! Nadam se da ćeš biti puno bolje ako Bog da, čuvaj se!", kaže i zagrli me nježno.

"Hoću, pazi i ti na svoju nogu! Nadam se da ćeš ozdraviti!", kažem i nasmijem se.

Prilikom dolaska mi je rekao da se povrijedio u nogu i nije mogao na trening, pa se odlučio da dođe meni. Kako kaže želio je da dođe i njegova djevojka, ali nije još uvijek stigla iz Minhena.

"Vidimo se, pazi se molim te! Ako te onaj bude dirao javi mi!", kaže i namigne, a ja samo klimnem glavom i nakon kraćeg vremena zatvorim vrata.

Lucas, pov.

"Ja kao idiot dođem da joj sve priznam, a vidi šta me dočeka...", vičem sam na sebe nakon što sam izašao iz kupaonice.

"Jao Lucas magarče jedan, ponadao si se da možda i ona nešto osjeća!", potpuno sam bijesan na sebe ali i nju. Ma i na Floriana, na sve sam ljut.

Ubrzo se obučem u trenerku i uzmem jaknu kako bih izašao vani i malo sjeo pored bazena, iako snijeg pada nema veze, bolje mi je da se smrznem, možda tako zeledim ova glupa osjećanja.

Taman da otvorim vrata ugledam je kako stoji ispred sa rukom u zraku, sigurno je željela pokucati.
Sva ljutnja i bijes koji je bio do samo dvije sekudne su nestale kad sam je ugledao onako blagu i potpuno blijedu ispred sebe.

"Ideš negdje?", upita me i spusti ruku.

"Bit ću iza kuće, pored bazena. Neću da vam smetam!", kažem i krenem proći, ali me zaustavi i stane ispred mene.

"Otišao je, ali ne znam zašto bi nam smetao. On je i tvoj prijatelj!", govori tako tiho i blago da me ubija. Najradije bih je zagrlio i ušuškao kod sebe, ne dajući joj da ikad ode.