• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•11•

"Pretjeruješ!", kažem i odmaknem se od njega.

"To se nikad neće desiti! Nikad te neću zavoljeti, molim te ne tjeraj me svojim ponašanjem da napustim kuću!", kažem mu i ustanem, ali i on za mnom.

"Kako da mi znamo da se to neće desiti? ", počinje puno da pita.

"Gledaj, mi smo u braku zbog interesa, svako zbog sebe! Ne znam koliko će trajati, ali ću se potruditi da skupim taj novac i da vratim tvom ocu! A onda ćemo se razići, ja idem za Rim, ti radi šta god želiš. Zaboravit ćemo ovo ludilo!", ukratko objasnim ono što želim.

"Svjestan sam ja svega! Bezveze sam rekao to, naravno da i ja želim da tako završimo!", kaže i stane ispred mene.

"Ali kažem samo, kad bi se zavoljeli...!", prekinem ga u startu.

"Nećemo! Ne pričaj gluposti, kakva ljubav! Ja i ti smo nezamislivi!", kažem i krenem prema sobi.

"I da, prestani da pričaš o tome, inače i ja bih mogla tvom ocu mnogo toga da kažem!", zaprijetim i izađem.

Lucas, pov.

Pogubio sam se i ni sam ne znam zašto sam je pitao onu glupost. Opasna je, radi stvari koje ne bi smjela, a misli da završimo ovaj brak kao normalni. Ako ovako nastavi, bojim se da mnogo toga neće biti dobro. Mnogo me izaziva svojim postupcima i riječima.

Ne znam zašto sam pitao, ali kao da sam morao, kao da me zanima šta će biti sa nama ako se desi nešto? Ipak smo sami ovdje, potpuno sami nas dvoje i stalno u nekim raspravama i svađama.
Šta ako se počne buditi nešto prema njoj, neki osjećaji, koje naravno ne želim!

Osim toga nije ona neko ko ne može provući čovjeka, lijepa je, neobično lijepa! Ne znam, ali bojim se više i biti u njenoj blizini.

Večeras ću ponovo biti kod Karle i tamo prenoćiti. Ovdje neću dolaziti barem neko vrijeme, nije bilo pametno što sam se vratio. Bolje bi bilo da sam otišao u Madrid.

"Večeras sam kod tebe!", kažem joj dok idem prema sobi.

"Nisi u Madridu?", upita i shvatim da je tek ustala, a tri je sata poslijepodne.

"Let je otkazan, vratio sam se! Vidimo se večeras!", kažem joj, a ona sa veseljem prihvati moju ideju.

Bog mi je svjedok da ne bih išao, ali moram. Ako ostanem pored nje ovdje, mnogo toga će se desiti. I onoga što želim i što ne želim.

Alerie, pov.

"Šta ako se zavolimo?", mislima mi odzvanja njegovo pitanje od sinoć.

Cijelo jutro sam nemirna i ne izlazim iz sobe, neću sve dok on ne ode. Nadam se da će otići negdje, da će se izgubiti kod svoje neke i ostaviti me samu, da malo dišem. Ne znam zašto mi Bog ovo radi? Šta sam zaslužila da se moram ovoliko mučiti i patiti?

Još uvijek nije nigdje otišao, a tri je sata. Nije se čak čuo da hoda po kući, ali ja umirem od gladi i želim da siđem dolje. No, bolje je i umrijeti od gladi, nego da ga opet vidim. Poslije onog sinoć ne znam kako ćemo uopšte da živimo više.

"Izlazi mi iz glave...!", kažem ljutito, jer ne prestajem da mislim o njemu, ali ni o onome što je rekao.

"Bože probudi me iz ovog košmara!", govorim hodajući gore-dolje.

"Hajde više, idi negdje!", govorim gledajući mu u auto, koje je još uvijek ispred.

Ubrzo zatim čula sam kratku buku, a potom i vidjela da izlazi iz kuće. Laknulo mi je, odahnula sam i nasmijala, znajući da sam sama i da ne moram se igrati skrivanja po kući.