• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•29•

•Leo, pov.•

Više ni sam ne znam kome da vjerujem i u šta da vjerujem! Zbunjen sam, doveden do ivice ludila. Alice priča jednu priču, potom drugu...i onda sad ovo. Ako bude istina, ne znam ni šta ću ga uradim.

Vidio sam je na mjestu gdje smo se dogovorili. Uvijek je poštovala dogovore i pa i ovaj, iako možda nisam zaslužio s njene strane. Bio sam idiot i nezreo, nisam znao da cijenim ništa, najmanje nju.
Volio sam je kao budala, ali budale inače ne znaju kako da sačuvaju one koje vole.

"Šta je bilo tako bitno, da nisi mogao sačekati jutro?", upita dok joj prilazim.

"Sjedni!", kažem i sjednem na klupu.

"Leo kasno je, molim te reci što imaš!", kaže i negledajući u mene.

"Razgovarao sam sa Alice. Priznala mi je da je ona bila trudna!", kažem odmah pa me pogleda.

"Kako misliš ona bila trudna? Ti si mislio da je netko drugi?", zbunjeno upita.

"Na početku mi je rekla da je Alerie trudna. Danas je pričala drugu priču!", objasnim i primjetim da se kiselo nasmijala.

"Da, uvijek je na Alerie lagala.", kaže istinu a ja slegnem ramenima. Istina, uvijek je na Alerie lagala i njoj pripisivala svoje greške.

"Ali mi je rekla još nešto...", okrenem se prema njoj, a ona upitno pogleda.

"Nadam se ovaj put istinu...", tiho kaže, ali ipak dovoljno da je čujem.

"Adriana, pitat ću te. Neću odmah da te napadam...", fino joj kažem, pa me tako i pogleda.

"Rekla mi je kako si joj ti dala prijedlog da to uradi. Rekla si joj kako je mlada i ne treba još uvijek da ima to dijete!", gleda ozbiljno u mene, a onda se nasmije.

"Ti me zezaš je li tako? Ovo je neka tvoja šala za dobrodošlicu?", upita kroz smijeh.

"Adriana, mrtav sam ozbiljan!", ozbiljniđ tonom kažem, a zatim se ona uozbilji.

"Ne mogu da vjerujem. Ti vjeruješ u to? Stvarno misliš da bih nekom rekla da uradi to?", upita me i naglo ustane sa klupe.

"Nisam rekao da vjerujem, samo te pitam.", tiho i smireno govorim.

"Čim pitaš, onda sumnjaš. Osim toga ako je mogla slagati ja svoju sestru, zašto ne bi i na mene.", slegne ramenima, pa sam i sebi postavim isto pitanje. Nije valjda da toliko može lagati.

"Nije tako Adriana...", pokušam joj objasniti, ali mi pokaže rukom da stanem.

"Nema veze, meni je svejedno više šta misliš. Samo želim da znaš kako nikad to ne bih nikom poželjela. Molila sam je da to ne radi, ali je rekla kako ima vašu podršku.", kaže mi polahko pa krene od mene.

"I da, u svemu ovome mi je žao Alerie. Pored svojih problema, mora se baviti i tom balavicom!", zgroženo kaže i nastavi svojim putem.

Mislim da sam grešku napravio, što sam je i pitao.

•Alerie, pov.•

"Dobro, šta sam mogla pomisliti? Pričao si umiljato, govorio si dušo...šta bi ti posmislio?", upitam ga dok sjedi gledajući u TV.

Nije ništa odgovorio, njegov pogled se zakovao za TV i uopšte me ne primjećuje.

"Izvini, ali ni ti nisi ništa bolji. Zbog male sitnice poludiš. Zbog svog kolege...", otpuhnem u nevjerici.