• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•62•

"Nisam znao da si ti ovdje.",kaže nakon što ga pustim unutra.

"Lucas ko je to?",Alerie upita iz dnevnog a zatim dođe u hodnik.

"A-a",stane iznenađeno. "Felix? Kojim dobrom?",upita ga a zatim pozdravi sa njim.

"Nisi se pojavila na poslu, cijeli jutro te zovem ali se ne javljaš. Mislio sam da se nešto nije desilo!"

"İzvini, željela sam doći danas na posao da razgovaramo. Felix,više neću raditi sa vama. Tačnije, nisam više ovdje. U Parizu.",objasni kratko koliko je mogla.

"Zašto? Ideš negdje?",upita je iznenađeno.

"Da, zbog toga dajem otkaz. Neću više biti ovdje, mislim da na vrijeme trebate naći zamjenu."

"Aha, žao mi je. Mislio sam da se nešto desilo, zabrinuo sam se. Sad mi je malo lakše jer je sve u redu, ali znaš koliko si nam bitna i koliko značiš. Naša vrata su uvijek otvorena za osobu kao što si ti."

"Hvala ti Felix, i vi znate koliko meni značite."

"Zapravo se ja želim tebi zahvaliti u ime cijelog kolegija, neizmjerno hvala.",kaže i ispruži joj ruku.

"Također. Ako imaš vremena ostani malo."

"Ne, žurim. Znaš i sama koliko imamo posla. Idem, hvala ti. Sretno. Vidimo se.",pozdrave se i zatim ode.

"Hajde da jedemo.",kaže pomalo tužno.

"Ako ti je teško, nemoj odmah ostavljati posao. Mislim tako odjednom.",pokušam nešto utješno da kažem, iako bih ja volio da sad krene sa mnom.

"Neka, bolje je kad brzo nešto riješim. A zar ti ne bi volio da mi idemo s tobom?",upita kroz osmijeh.

"Ne budali, naravno da želim. Samo ne želim da ideš tužna.",uštinem je za obraz nakon čega mi zaprijeti vilicom kojom jede.

"Ubit ćeš me..",nasmijem se i odmaknem malo.

"Ako do sada nisam, onda neću ni sada."

"A je li? Baš ti loše sa mnom?"

"Šalim se budalo...",kaže i nakon što se Martin oglasi ustane.

"Šef se probudio.",kaže i krene prema njemu.

"Sjedni i jedi,ja ću ga donijeti."

Alerie,pov.

Nakon što smo završili sa doručkom, te saopštili mojim i njegovim roditeljima situaciju, polako smo se bacili na pakiranje stvari. Bila sam pomalo nervozna, zbog Alice naravno. Opet je dramila i govorila kako sam mogla oprostiti i vratiti mu se. Moram se složiti sa Lucasom da je pravo derište, iako mi je sestra.

Ja sam u braku sa njim, imamo sina a ona se i dalje ponaša kao idiot. Pokušava da nametne neko svoje mišljenje, da ubije moje iskrene emocije prema njemu i da ga predstavi kao lošu osobu, još gore kao lošeg muža i oca. To je apsolutno nemoguće. On je savršen muž a još bolji, tačnije neprikosnoveni otac.

"Šta je bilo? Nervozna si?",je li moguće da odmah primijeti da nešto nije u redu sa mnom, samo što je ušao u sobu.

"Ma ne, u redu je sve.",nasmiješim se lažno.

"Alice, znam.",kaže tužno i sjedne na krevet.

"Nervira me, do kada misli tako da se ponaša? Ako još jednom se ovako bude ponašala, morat ću silu da upotrijebim.",kažem ljutito slažući stvari u kofer.

"Zašto me toliko mrzi?",pogledam ga i vidim da mu baš i nije svejedno što se onako ponašala i pričala gluposti.

"Lucas...nemoj molim te da praviš takvu facu, još mi gore bude. Nemoj biti tužan zbog budale.", sjednem pored njega i uzmem ga za ruku.