"Jesi spremna za prvu kemoterapiju?", upita me moj liječnik dok ulazim u ordinaciju.
"Još nisam ni svjesna šta se dešava!", iskreno kažem, a on se nasmije i potapše po ramenu.
"Rekli smo da ćemo zajedno ovo da riješimo. Znaš u svemu ovome imaš nešto i dobro!", kaže a ja ga pogledam.
"Šta može u ovome biti dobro?", upitam ga tiho.
"Na vrijeme si došla. Na vrijeme smo počeli, ako budeš bila jaka i željna života sve ćemo pobijediti!", nasmije se iskreno od srca, što me malo razveseli.
"Nadam se da će mi Bog pomoći!", kažem i pripremim se za terapiju. Ovo nikad u životu nisam pomislila. Na sve bih pomislila, na sve se zaklela da može da mi se desi, ali ovo... Ovo je košmar.
(...)
Nakon teške terapije i pola sata odmora na nagovor doktora, napustila sam ordinaciju i krenula niz hodnik prema izlazu.
Mjesto za pregled je jako odbačeno od svega, morate sve proći i doći do mjesta gdje se borite za život. Jako jezivo, mračno i tužno.
Ja nisam neko, ko može ovo pobjediti.
Pomišljala sam hodajući niz hodnik. Tačnije, o svemu sam razmišljala, ali o ovome... O ovakvoj borbi...NE!
Na hodniku ginekologije i akušerstva ugledala sam Alice, kako stoji u redu. Skoro da sam umrla na mjestu, prvo jer mene vidi tu, a drugo je ja nju vidim na mjestu gdje ne bi trebala da bude. Još mi samo fali vijest da ona nije dobro, tek onda ću da padnem u kolaps.
"Ale...!", dozove me iznenađeno.
"Alice, šta radiš ovdje?", odmah je upitam tiho.
"A...ja..ustvari šta ti radiš ovdje?", kontrira mi odmah.
"Došla sam na prebiranje...morala sam na kontrolu...!", kažem, tačnije slažem zamuckujući.
"Aha, ali to je na drugom spratu...!", kaže izbjegavajući odgovor.
"Alice, govori. Šta radiš ovdje? ", tiho ali i zbunjeni upitam.
"Ale, ja...!", dok pokušava da kaže, moje srce dobije ubrzan rad i osjetim neku nelagodu.
Pustim joj ruku koju sam maločas držala i uhvatim se za glavu. Pogleda me uplašeno pa priđe bliže.
"Šta je bilo? Jesi dobro?", upita me brižno.
"Ne mogu sad razgovarati. Moram na zrak, ali morat ćeš mi odgovoriti šta ovdje radiš!", kažem joj i krenem vani, ne želeći da me vidi ovako lošu i još ne daj Bože da padnem pred njoj.
Brzo se spustim liftom do prizemlja, a potom i izađem. Tek sad osjećam koliko bolest djeluje na mene, nema snage čak ni da se borim sa Alice i da je prisilim da mi kaže šta radi gore.
Tek evo sad, uviđam i spoznajem svoju bolest i njene posljedice. Moj umor i slabost.
(...)
Lucas, pov.
Ležao sam na krevetu,razmišljajući o njoj. Jako mi fali iako je prošlo samo par dana. Želio sam pobjeći od Karle, a vidi...uradio sam goru stvar. Došla za mnom.
Nedostaje mi da se jednom nasmije, da joj osjetim hod i disanje. Ni sam ne znam kako sam mogao ovako da se vežem za nekoga, ali ona... Ne možeš da je ne voliš, ona se voli i mora da voli. Drugačije ne može i ne smije.
📍 Paris, France 3 years ago
Oops! This image does not follow our content guidelines. To continue publishing, please remove it or upload a different image.
