• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•26•

Prošli put kad sam rekla još malo pa kraj, mislila sam na školu 😂. Nemojte se brinuti, neće kraj još uvijek, barem neko duže vrijeme 😝.

1855 riječi 😳😯

•Lucas, pov.•

"Alerie mi se ne javlja već dva dana.", govorio sam Pavardu i Kyilanu dok smo sjedili u svlačionici.

"Nešto se desilo? Možda joj otac brani da te više viđa!", zaključi Kylian.

"Ko mi može zabraniti da vidim svoju ženu? Nema niko pravo, pa ni njen otac!", ozbiljno kažem, ne želeći da pomišljam na to kako je moguće.

"Zašto onda je ne vratiš?", upita Pavard.

"Ne mogu, ako odem saznat će da više brak nije kao prije. Otac će joj poludjeti."

"Čovječe, trebaš nekad i rizikovati. Ona je tvoja, šta čekaš? Trebaš da odeš i vidiš šta se dešava.", završi Pavard gledajući zbunjeno u mene. Očigledno mu nije jasno u kakvoj smo situaciji nas dvoje.

Sve što želim jeste mir za nju i ništa drugo. Da sam ja u pitanju, odavno bih otišao kod njenog oca i rekao sve. Ali nisam ja tu bitan, nego ona. Ona i njeno zdravlje, ne mogu biti toliko sebičan.

Znam da je i njoj teško, da i ja njoj nedostajem, ali isto tako ne želi ni probleme. Sve što želim jeste da ozdravi i da ojača, ostalo ću srediti.

"Lucas, ja zaista ne znam šta da ti kažem. Ali ako ti se ne javlja, nešto nije uredu brate!", Kylian potvrdi moje misli. I sam sam razmišljao da nešto nije uredu.

Ona bi mi se javila i napisala barem nešto za ova dva dana, javila bi mi kad su terapije, ali ništa. Nadam se da je barem išla na njih, jer ako mene zaboravlja njih ne smije...

"Hajde, skupi tu hrabrost majmune jedan i idi. Lucasa kojeg ja poznajem, nije ovo ovdje. Ne znam gdje je, ali znam da bi ustao i otišao do one koju voli i ubio svakog ko mu stane na put!", ustane Pavard i pogleda u mene prijekorno.

"Bojim se...mislim šta ako me ne želi? Ne znam, odjednom mi je to prošlo kroz glavu...", odmahnem jer ne želim ni da mislim o tome.

"Vi poznajete najgoru i najbolju stranu jedno drugog, ako je uspjela da te zavoli takvog, vjeruj ništa tu ljubav neće promijeniti!", Kylian dođe do mene, pokušavajući ubijediti kako su njih dvojica upravu.

•Leo, pov•

"Nisi je ni pitao da li je istina, nije čak uspjela ni riječ da kaže, a ti si je udario!", objašnjavam ocu, kako njegov postupak prije dva dana nije uredu.

"Slušaj, ne mogu zamisliti da bude sa njim. Uredu, kriv sam jer živi sa njim, ali ne smije da ga zavoli.", govori kao da on može na to da utiče.

"Šta ako već jeste? Šta ima loše, ako je zavoljela svog muža?", smognem snage da ga upitam, jer znam koliko ne podnosi tu pomisao.

"Nema šanse. Ona ne može biti sa njim...", prekinem ga, jer me užasno nervira.

"Objasni mi samo jedno: Kako to da si sa Alice razgovarao normalno, bez vike i udaraca? Koliko znam ona je još uvijek mlada, neudata...", nametnem mu drugu stranu, tačnije svoje gledište.

"To je drugo, mlada je, ali znam da se to nije desilo sa Alice.", uvjereno doda.

"Nju, koja nema nikog, niti dečka, niti muža, za tu spoznaju si prešutio. Nju si na neki način odbranio. A za onu, koja ima i muža, koja ima i dovoljno godina, koja radi, i ona koja zna šta je život..tu si udario, ponizio pred cijelom porodicom! A i sam znaš da je nije bilo, plakao bi u zatvoru danas!", glasno i oštro govorim, posmatrajući ga u njegovoj fotelji.