• D O L U D I L A • |l.hernandez|

•13•

"Čime sam zaslužio da me posjetiš? Od vjenčanja nisi došao!", veseo je za razliku od mene. Nisam nimalo, ali morao sam doći. Koliko god ja izgledao i ponašao se kao mangup i kreten, njenu patnju neću da gledam. Niko nije dužan da bude rob ovom čovjeku, najmanje ona.

"Došao da ti kažem nekoliko stvari! I da naravno, završimo sa svim ovim!", govorim praveći se da mi je svejedno.

Znam šta me čeka nakon što kažem šta imam, spreman sam da se nosim sa posljedicama.

"No, reci! Slušam te mladi momče, šta imaš za reci!", naslonio se na svoju udobnu fotelju, čekajući da kažem zbog čega sam došao.

"Želim da se razveden!", kažem odmah.

Posmatra me čudno i zbunjeni, a zatim se nasmije.

"Očekivao sam da si došao zbog nečega ozbiljnog! Nije mi do šale Lucas!", nasmije se, ali i ubrzo mu nestane osmijeh kad nastavim.

"Ne šalim se. Došao sam ti reći kako želim razvod. Ako ti ja moram biti rob, ona ne mora! Nije dužna da robuje i živi sa mnom.", dodam.

"Otkad je tebi bitno šta jedna djevojka želi?", ustade iz svoje fotelje.

"Gledaj, živimo već mjesec i nešto zajedno! Malo više, dosta je ovoga. Ona je mlada, treba da živi i da se zaljubi. Da ima normalan brak, život, pa i muža!"

"Ona te poslala?"

"Ona ne zna da sam ja ovdje! Došao sam ti reći da...!", prekine me upola.

"Svjestan si šta to znači? Šta za tebe znači taj razvod!", kaže ono što već naslućujem.

"Svjestan sam svega!"

"I toga da ako želiš razvod, možeš se pozdraviti sa klubom i reprezentacijom?", upita misleći da to već ne znam.

Znao sam da će najniže da me udari, zato sam došao spreman.

"Znam! Radi šta god želiš, i tako ću da odem iz države! Otići ću negdje sam!", kažem mu jasno i glasno.

"Otkad ti je bitna nečija sreća? Zar ćeš tek tako sve da zgaziš? Sve što imaš...!"

"Ako će to moje gaženje biti njena sloboda, onda uredu! Radi šta želiš...izbaci mi i iz života, ako hoćeš. ", kažem mu hladno.

"Lucas, razmisli!"

"Nemam o čemu! Daj joj slobodu i riješi je mene!"

"Zar ti je toliko žao Alerie?"

"Nije zaslužila da živi sa idiotom kao što sam ja!", kažem ono što zaista mislim.

"Jesi tužan što se opraštaš od fudbala ili od nje?", upita me odjednom, a ja ostanem zbunjen.

"Molim?"

"Znam te, nešto te ubija! Pretpostavljam fudbal...!", kaže ali čeka da ja obrazložim.

"Fudbal naravno...!", kažem donekle istinu, jer ne mogu reći kako mi je i žao što se od nje opraštam.

"Tako sam i mislio! Dobro onda, odlučio si! Reci joj da ćete se razvesti za dva dana...tad si već potpuno riješen.I  nje i karijere!", doda hladnokrvno.

(...)

Nisam joj naravno ispričao cijelu priču. Rekao sam da je otac omekšao, da neće praviti probleme. Suosjeća se sa nama i našim problemima. Slagao sam naravno sve, nisam želio da joj kažem kako nakon ovoga moram da odem na drugi kontinent i pokušam nešto uraditi od svoje karijere. Ovdje više nemam šanse...a toliko sam se veselio Svjetskom...