Tajna ogrlice ✔

5. dio

Louis's POV.

Nemam pojma koliko dugo već ovdje ležim, jedino što znam je da mi ništa ne donosi. Morat ću ići korak po korak, ne mogu joj ju samo tako uzeti, a sumnjam da bi vjerovala priču da je moja ili da ju trebam. Možda bi čak i nešto posumnjala. Naravno, nikada ne bi pogodila istinu, ali dovoljno je da bilo kako posumnja i možda i sakrije ogrlicu od mene.

Ustao sam se u sjedeći položaj, protegnuo i skočio na noge. Što prije počnem to bolje. Od toga naglog ustajanja mi se zavrtjelo i trenutak zamračilo pred očima. Promašio sam krevet i punom težinom se srušio na pod.

Čuo sam brze korake i Ninu kako viče: "Louis, jesi li dobro?!"

"Jesam" viknuo sam ustajući. "Samo sam pao, ništa strašno."

Iz ormara sam izvadio prvo što mi je došlo pod ruku i odgegao se do kupaonice. Umio sam se, presvukao i par puta prošao češljem kroz kosu. Trebam šišanje. I onda sam se sjetio da moram pod tuš. Krasno.

"Ne da mi se" promumljao sam sam sebi i odključao vrata. Naslonio sam se na ogradu od stepenica koje su blago ulazile u krivinu vodeći u prizemlje, te odklizao do kuhinje.

Cijeli kuhinjski namještaj bio je bijel sa blago plavim šarama. Na sredini je bio veliki stol za dvanaest osoba, a sa klupica dvaju otvorenih prozora širio se miris cvijeća.

Nina je čistila štednjak. Davor je vjerojatno bio u svojoj radnoj sobi, jer nija ga bilo niti u dnevnom boravku, niti u kuhinji, a opće je poznato da se uvijek prvi diže iz kreveta.

"Bella još spava, ha?" upitao sam.

"Ne, kod Line je." Kada je uhvatila moj zbunjeni pogled dodala je "Nova prijateljica."

"Oho, pa to se netko brzo prilagodio" prokomentirao sam uz smiješak.

"Da" rekla je i također se nasmijala. "Ne sjećam se kada se zadnji put tako brzo i tako dobro sprijateljila s nekim."

"Pa, Pariz je grad ljubavi, zašto ne i prijateljstva?"

"U pravu si" rekla je i obrisala ruke. "Dođi, imamo posla danas."

Uzdahnuo sam i slijedio je. I tako ću morati čekati Bellu. Treba mi ta ogrlica. A ta Lina... Ako su se stvarno tako brzo sprijateljile... Tko zna. Lakše ću vjerovati da je ona na tamnoj strani nego Bella.

Ah, a sada posao.

Lina's POV. (Yas people)

"Tako si okrutna!" izderavala sam se na nju.

"Pa što!" odgovorila je valjajuči se od smijeha. "Nisam li ti rekla da prestaneš s onim iiii zvukovima?" oponašala je škripanje. Pa ne zvučim ja baš tako.

"Ali ne možeš me tako prepasti!"

"Mogu, jesam, i opet ću ako još samo jedanput budeš ono radila."

Nema ona pojma. Da zna zašto se bojim mraka ne bi joj bilo svejedno. Da joj kažem? Ne, izsmijavati će me još više. Znate što? Baš me briga. Neka zna.

"Znaš li ti uopće zašto se toliko bojim mraka?"

Zastala je sa smijanjem i pogledala me. "Ne, pa tek smo se upoznale. Naravno da ne znam."

"E pa," rekla sam ljutito, "to je zato... zato što... mi se nešto dogodilo."

Ona je okrenula očima i naslonjela se na lakat te me nastavila pozorno gledati uz titrajući smiješak na licu.

"Kada sam bila mala..." počela sam. Mogu li joj dovoljno vjerovati da joj kažem? "Nisam još bila niti išla u školu. Navečer, kada je već bio pao mrak... Bila je Noć vještica. Uglavom. Ulazila sam u kuhinju, a kako nije bilo svjetla u hodniku utrčala sam u kuhinju jer sam se još tad malo bojala, a u kuhinji,... u kuhinji... u..."