Tajna ogrlice ✔

29. dio

Joj što mrzim ovaj osjećaj. Ono kad se ježiš jer znaš da te netko gleda. A nemaš blage tko.

Dobro, ja znam i bez razmišljanja tko me gleda.

Ne mogu vjerovati da je taj idiot stvarno Linin brat. Ta informacija tek mi je sad doprla do mozga.

Dok stojim na malo zapuštenijem mjestu u dvorani, u ruci držim čašu Bog zna čega Lina komentira sve. Ali u doslovnom smislu sve. Čak je i zrak komentirala. No shit. Ozbljna sam k'o drug Hitler kad kažem da je rekla nešto tipa "Čini mi se da se još uvijek pomalo osjeti kako zrak ovdje star više od tri godine."

I ja se sad mislim: Da ih nisu možda zamijenili u rodilištu? Ipak, ima puno i previše škričavih, usranih, plačljivih i napornih beba, a sve izgledaju potpuno isto. Pa ono, sve je moguće.

Mislim, Lina i Theo su potpune suprotnosti. Lina je pričljiva, upadljiva i djetinjasta. Voli sve što ja ne volim i nažalost joj odlično ide nagovoriti me na gluposti. Oblači se katkad kao hipi, a nekad joj ni Neghan Sparkle ili kako god da se zove nije dorasla.

A Theo? On je povučena tvrdoglava budala. Ako želi nešto, na glavi će dubiti samo da to dobije. Nije pričljiv i taj čovjek je vječno, ali v j e č n o namrgođen.

Tako se sad mogu kuniti životom da dok bulji u mene i Linu iz nekog kutka da je spojio obrve u crtu i stisnuo već ionako tanke usnice u još tanju crtu.

"Ženooo" Lina mi je mahala rukom pred nosom.

"Ha?" pitala sam kao da sam tek sad postala svjesna njene prisutnosti.

"Htjela sam pitati slušaš li me ti, ali odgovor je očito negativan."

"Draga, ti mora da si vidovita!" uskliknula sam poluglasno i stavila ruku na prsta tobože iznenađna.

Samo je puhnula. "Nego, onaj Marcus, stalno gleda u tebe."

"Tko?" zbunjeno sam pitala.

Idiote, idiote, idiote.

Gotovo sam mogla vidjeti kako moja 'savjest' maše glavom tamo-vamo.

"Pa onaj dečko s boksa" rekla je onim tibitrebalaznati glasom. "Cijelo vrijeme pogledava prema ovamo."

"Gdje je?" pitala sam sa opuštenim izrazom lica da umišljeni kreten ne bi mislio da me briga.

"Eno ga u onom kutu. U ruci drži... nemoj me... rakija!" uskliknula je.

"Molim što?!" viknula sam ali se ovdje očito svak bavio svojim poslom. I bolje.

Ljutio sam ostavila čašu na obližnjem stoliću. Svugdje po dvorani bilo je takvih malih stolića i neke lijepe, starinske drvene stolice. Baš me zanima otkud im te stolice. Možda iz one sobe niz peti hodnik na drugom katu pa lijevo niz stepenice i onda desno? Možda. Okey, back to reality.

"Kuda ćeš?" Lina me uhvatila za ruku jer sam joj okrenula leđa i krenula prema tom njegovom kutu.

"Ma idem skočiti do Marsa, nešto mi dosadno ovdje." Istrgnula sam ruku iz njezine i žustrim korakom se počela približavati takozvanom Marcusu.

"Idiote jedan!" proskitala sam ubojitim tonom čim sam mu se približila.

Zbunjeno me pogledao. Hajde da se i na njegovom licu jednom pojavi emocija.

"Rakiju piješ tako ti majke tvoje šugave?!" još uvijek sam šaptala i vikala u isto vrijeme. Ja to bar znam bolje od Line pa ne zvučim like 'Iiiiiiii'.

Idiot se nasmiješio. Nasmiješio!

"Što se smiješ đubre jedno pijandursko?! Nisam te zvala da se napiješ nego da me..." nisam mogla dovršiti rečenicu jer mi je gurnuo to smrdljivo sranje pod nos.