Evo me! Pišemo ovo u 1:34 ujutro, ali evo me!
*******
"Eto te!" povikao je Tony čim sam se pojavila u sobi za sastanke. Pustila sam energiju da proteče kroz mene i preobratila se.
"Fora. A sad sjedi."
"Ma što bi ti bez mene?" upitala sam ga svojim sad promjenjenim glasom.
"Pobio pola svjetske populacije" hladno je rekao.
"Imaš premalo živaca."
"Znam. Ti si ih potrošila."
"Jesam ti ja i pamet potrošila?"
"Trebali bi stati."
"A ja se baš volim svađati s tobom, srećo."
"Dosta vas dvoje!" povikao je Tonyjev otac koji je uletio u 'vijećnicu'. Razmijenila sam sa Tonyem poglede nastavljamo-poslije i pripremila se za duuuugi sastanak. Nije me bilo dva mjeseca, što sam mogla očekivati?
..........
"Možemo više otić do onih majmuna ili da još crknem od dosade?" požalila sam se nakon četriri sata pričanja, i pričanja, i pričanja, i pričanja...
Svi su me začuđeno pogledali, a zatim međusobno razmijenili poglede. Znam, znam, ne ponašam se prikladno, bla, bla, bla, moram se naučiti pristojnosti, bla, bla, bla... ali ja sam tvrdoglavo magare i šipak od slušanja drugih što mi govore ili naređuju. Jedine riječi koje sam na sastanku čula su hrana, bla, bla, bla, spavanje, bla, bla, bla, Tony je, bla, bla, nesposoban...
"Je..."
"Khm, khm!" prekunula sam Tonyjevog oca u pola riječi.
"Da, pardon, Annabell, molim te da se strpiš."
"Molim vas da me pustite."
"Ne možem..."
"U redu" ponovo sam ga prekinula ustajući se. "Vidimo se" mahnula sam i teleportirala se.
Pojavila sam se u prostoriji za ispitivanje. Bila je to soba sa sivim zidovima, sivim pločicama na podu te jednim crnim radnim stolomna sredini prostorije ne kojem je čamila visoka stolna lampa. Ispred srola bi se uvijek nalazile crne stolice, broj njih nikada nije određen, unosili bi ih i iznosili popotrebi. Na zidu lijevo od stola bio je veliki stakleni prozor, ali iza njega se nije skrivala sloboda, baš suprotno. Iza tog prozora bili su svi oni važni 'ljudi' koji su htjeli, ili moraju biti nadzočni a ne žele biti u istoj sobi sa onima koje se ispituje. Također, iz sobe vode dvoja vrata; jedna su iza stola, a druga ispred. Ispred svakih vrata nalaze se po dva čuvara, za svaki slučaj.
Glavni među mojim ljudima koji su ispitivali bio je Noah, nabildani tridesetogodišnjak sa ozbiljnim licem i probadajućim sivim očima.
"Noah" progovorila sam glasno i ozbiljno kako bih ga trgnula.
Okrenuo se prema meni i vidjela sam trunčicu iznenađenja na njegovom licu, ali samo na trenutak, a onda je sa ravnim izrazom lica kimnuo, te se odmaknuo.
Prišla sam petorici Bića tame koji su sjedili na pet stolica ispred stola na kojemu je bila lampa. Ono što sam domah primijetila - nisu bili vezani. Bravo svima koji su ih uhvatili, a da sad počnu divljat i ubijat sve oko sebe jer NISU VEZANI onda biste meni kukali kako sam trebala prije doć. Jao nesposobnih osoba.
"Jesu napadali?" upitala sam nakon detaljnog razgledanja njih i situacije.
"Ne" odgovorio je Noah svojim meni već dobro poznatim dubokim glasom. "Samo su uletjeli u bazu i počeli vikati 'Idemo u pobunu! Idemo u pobunu!'"
Uzdahnula sam i odmahnula glavom.
"A zašto nisu vezani? Valjda znaš čemu su sve Bića tame sposobna?"
"Naravno da znam" došao je duboki glas ponovo do mene. "Ali nismo ih smatrali nekom većom opasnosti pa..."
Podigla sam kažiprst u zrak, još uvijek mu okrenuta leđima, kako bih ga ušutkala.
"Ne želim da se to ponovi. Svak tko sjedi na jednoj od ovih stolica je opasan, i boli me briga sjedili na njoj jedan od naših ili jedan od njih" strogo sam rekla.
"Naravno" rekao je i kimnuo glavom. Na to sam se kratko nasmiješlia, volim poslušnost.
"A sad k vama" obratila sam se onoj petorici na stolicama i svi su se istog trena ukočili. Tako i treba. Hoću da me se boje, jer je to izgleda jedini način kako dovesti nekoga pod kontrolu. "Sad ćete lijepo, polako i razumljivo izrecitirati sve. Pod sve mislim sve. Zašto ste to napravili, je li vas netko poslao i jeste li imali još nešto na umu za učiniti ali su vas moji stražari prekinuli. Krenite."
Louis's POV.
Sinoć, nakon što smo se napričali, ponudio sam Mary da prespava. Uz malo dvoumljenja je pristala.
"LOUIS!" začuo sam deranje gotovo ispred vrata moje sobe.
"ŠTA SE DEREŠ NISAM U KANADI! EVO MI ROĐAK ŠALJE PORUKU DA U BRAZILU PUCAJU BUBNJIĆI ZBOG TEBE!" uzvratio sam ne dižući se sa stolice mog radnog stola.
"Što se toliko derete ko da je treći svjetski rat počeo?" čuo sam glas sa stepenica i Bellu kako je zalupila vratima. Odgegao sam se do vrata i otvorio ih. Pred njima je stojala Mary držeći ruku kao da se pripremala kucati. Oboje smo se nasmijali.
"Uđi" ponudio sam, a ona je odmah prihvatila.
"Mogao bi se malo manje svađati s njom" rekla je sjedajući na krevet. "Čini mi se skroz okej."
"I je. Inače. Ovo je prva svađa među nama koja je potrajala duže od dva dana" priznao sam sjedajući do nje.
"Zašto se jednostavno ne pomirite?" umorno je uzdahnula. "Ovdje nisam ni punih 24 sata, a već mi je puna kapa vašeg svađanja."
"Znam. Ali svaki put kada se ja pokušam pomiritio ona... ugh. Jednostavno zna kako provocirati."
"I ti znaš kako provocirati."
Za to ja zaradila šaku u rame.
"Hej! Pa istina je!"
I tako smo se udarali šakama slijedećih dvadeset minuta, dok ona nije pre jako udarila i ja završio u kuhinji sa ledom na stomaku.
Bella bi sad rekla: 'Tako ti i treba!'
To je nažalost istina. Mary se ne treba izazivati.
*******
Kratak nastavak.
ZNAM.
Glup nastavak.
ZNAM.
Nastavak nakon tjedan dana.
ZNAM.
I BOLI ME BRIGA JER JE POČELA NASTAVA!
#SchoolKills
Pease ljudi.
BẠN ĐANG ĐỌC
Tajna ogrlice ✔
Viễn tưởng"Ne dis jamais jamais." ~~~~~~ "Lina, trebam tvoju pomoć." ~~~~~~ "Napravio je što?!" ~~~~~~ "Moramo doći do te ogrlice." ~~~~~~ "Imam je." ~~~~~~ Annabell i Louis. Dvoje potpuno normalnih prijatelja. Ona, pomalo razmažena šesnaestogodišnjakinja i o...
