Tajna ogrlice ✔

34. dio

Louis' POV.

"Pa tako je i bolje, zar ne?" pitala je Mary oprezno me gledajući.

Ponovo smo sjedili u mojoj sobi, i ponovo sam šetao tamo-vamo dok su me oni pratili pogledom.

"Otišla je kod nje, tj. kod tebe, Theo" rekao sam pažljivo razmušljajući. "Znači da, ako će tamo prespavati, ti joj jednostavno možeš uzeti oglicu dok spava i...-"

"A ne. Zaboravi" prekinuo me. "Ja sam svoju lekciju naučio; ne ulazi u Lininu sobu dok spava."

"Zašto?" Mary je radoznalo dignula obrvu.

"Zato jer, tako sam jednom htio u pola noći uzeti punjač za mobitel iz njene sobe. I uđem ja u sobu na prstima, ne paleći svjetlo da se ne probudi. Problem je bio u tome što nije ni spavala."

"Da, i?"

"I kako je u sobi bio mrak nije mogla znati da sam to ja, pa sam lijepo dobio šakom po nosu."

Mary je brzo prekrila usta rukom kako ne bi vidjeli njen smijeh, ali čulo se kako ga pokušava zagušiti.

"Nije smiješno!" viknuo je Theo uvrijeđeno. "To je bolilo!"

"Dobro dobro, dosta" prekinuo sam ih. Sinula mi je ideja. "Theo, vrati se kući i ne poduzimaj ništa."

Oboje su me začuđeno pogledali.

"Ali Louis zar...-" započela je Mary, ali sam ju prekinuo.

"Do sutra" završio sam. "Pokušaj nekako namamiti Bellu da bude kod Eiffelovog tornja u točno" zastao sam razmišljajući, "podne. U dvanaest sati neka bude tamo."

"Dobro" uzdahnuo je Theo. Dignuo se sa kreveta i krenuo prema vratima. "To mogu učiniti." Izašao je iz sobe i zatvorio vrata.

Mary se polako digla. "Louis... nećeš valjda učiniti nešto... nepromišljeno, zar ne?" oprezno je pitala.

Odmahnuo sam rukom. "Znaš da nisam takav."

"Naravno da ne" sarkastično je rekla. "Ali, što ćeš napraviti?"

Pogledao sam duboko u njezine svijetlozelene oči. "To nek bude moja briga."

Annabell's POV.

"Ne. Nećeš. Ne. Ne! Neeee!" očajno sam vikala. "Ne! Nije moguće!"

"Moguće je. Moguće!" veselo je pjevala Lina plešući mi pred nosom.

"Neee..." bespomoćno sam zarila lice u dlanove, dok sam klečala na podu u njenom dnevnom boravku. Usput, ima prokleno mekan tepih.

"Pobjeda. Pobjeda. Pobjedaaa!!" vikala je i dalje plešući.

Ako se pitate koji vrag se ovdje događa, upravo me porazila u videoigrici. Ne mogu vjerovati! Mene, neporazivu Annabell porazio je noob. Ne mogu, ne želim jednostavno vjerovati.

"Hoću čokolino" rekla sam 'na rubu suza' polako ustajući s poda.

"Naravno da hoćeš" nasmijala se.

"Ovo je najgori dan ikad!" viknila sam tobože poćinjući plakati i potrčala prema kuhinji.

Sretna sam što sam nazvala Linu, stvarno jesam. Uspjela me oraspoložiti i na trenutke potpuno zaboravim zašto sam ovdje.

"Ma daaaj" lupila me šakom po ramenu ulazeći u kuhinju. "Nisi umrla!"

"Smrt je beznačajna, jer živjeti poražen i neslavan znači svakog dana umrijeti."

Usta su joj se blago rastvorila. "Napoleon? Iskreno?"

Slegnula sam ramenima. "Istina je što pajdo zbori."