Tajna ogrlice ✔

12. dio

Louis's POV.

"Halo? Bella? Napokon se javljaš! Zvala sam te hilijardu puta a ti nikako da..." počela mi se cura derat na uho, ali prekinuo sam ju.

"Nije Bella, ja sam Louis. Ne mogu naći Bellu i sad sam našao njen mobitel u njenoj sobi na podu. Ni ti ne znaš gdje je?"

"Što...? M-mislim, ne, ne, ne znam" rekla je zbunjeno. Sada sam shvatio da ima neku čudnu boju glasa. Dječju. Zaigranu. Jednostavno čudnu.

"Ugh... dobro. Pitati ću Ninu i Davora, možda je otišla kod njih. Ne znam kako bi to uspjela, ali dobro" rekao sam iznervirano. Počinjem se brinuti.

"U-u redu" rekla je i poklopila.

Istog trena sam spremio Belin mobitel u džep i izvadio svoj. Utipkao sam lozinku: 0602. Dan ustanka, 6.2. Još uvijek se pitam što joj to znači. Možda njen rođendan? Nikada ju nisam pitao kad ga slavi. Ali sada ima i važnijeg od lozinke njenog mobitela.

Nina i Davor su ponovo na nekom poslovnom razgovoru u Louvreu, ali kako bi ona, molim lijepo, stigla do tamo s onim čudom na nozi?!

To me ponovo podsjetilo na našu svađu. Stvarno sam idiot jer sam se posvađao s njom oko ničega.

Ne mogu sada zvati Ninu. Ali moram! Ne ček, ne moram. Nemam pojma gdje je Bella. Možda me upravo gleda kroz prozor i smije mi se.

Kroz prozor! Pa naravno! Lupio sam se dlanom u čelo. Nisam još pogledao u dvorištu!

Istrčao sam iz kuće i potrčao u dvorište. Nije bila kod fontane, tamo inače sjedi i čita, pogledao sam i kod one 'kućice' u kojoj drže alate ali ni tamo nije bila.

"Bella!" derao sam se preko dvorišta. "BELLA! Pa gdje je ona?" pitao sam sam sebe tiho.

Otišao sam do jedne klupice ispod trešnje. Opet ništa. Nije je bilo ni nigdje između grmlja ili nešto slično. Razmišljaj Louis, razmišljaj.

Ali nema logike! Da je otišla negdje morala je proći kroz dnevni boravak! A ja sam cijelo vrijeme sjedio tamo!

Ugh...

Prošao sam ponovo pored klupice i zaputio se na ulicu. Sad mi samo preostaju dvije stvari; prevrnuti cijeli Pariz naopačke, ili čekati.

Odabrao sam ovo drugo, jer ipak, mislim da se ona zna i sama braniti. Ne, ne mislim, znam. Nažalost sam to morao okusiti na svojoj koži. Jedno sam zaključio:

Ne ide ona bez veze na kickboxing.

Annabell's POV.

Ubrzano sam disala naslonjena rukama na koljena, ali sam se osjećala dobro. Ma šta dobro, fenomenalno! Iako masakriram ove vreće već vjerojatno preko sat vremena nije mi vruće. Moje tijelo se prilagođava temperaturi, i to mi je super.

Skinula sam one trake s ruku i pustila kosu. Nisam dugo imala treninge, malo sam izašla iz forme.

Pustila sam malo svjetla u sobu i zatvorila vrata za sobom. Vratila sam se do mog ormarića i izvadila svoju torbu.

Izvadila sam bijelu široku suknju do malo iznad koljena za dugmima i blago zelenu košulju bez rukava iz torbe. U njoj sam našla i dokoljenke i balerinke. Fuj. Od kad ja ovo oblačim? Fuj.

Nakon što sam se presvukla vezala sam neurednu punđu i provjerila jesu li sve moje stvari još uvijek u torbi. Ummm... Hajmo vidjeti. Pištolj?... ok. Dva vojnička noža?... ok. Odjeća koju sam skinula sa sebe?, ne, ne, ne, ček.

Izvadila sam pocrnjelu odjeću iz torbe i bacila ju u koš za smeće. Ok, idemo dalje.

STANI!

Gdje mi je mobitel?