Tajna ogrlice ✔

22. dio

Jutro.

Sunce se probija kroz prozor i spušta svjetlost i svoje tople zrake u sobu. Prozor je malčice otvoren pa kroz njega u sobu prodire blagi povjetarac. Vani u dvorištu miriše cvijeće, leptiri veselo lete, a ja ležim u toplom krevetu.

Ljetno jutro kao iz bajke, zar ne?

Da mi to sad netko kaže dobio bi lampom po glavi. Prema tome, pazite se.

Šipak lijepo jutro.

Kuham se pod ovim glupim pokrivačem, u sobi kao da mi je netko upalio reflektore, iz vana mi se uvukao smrad od dima iz auta i spaljene plastike, auti trube, moj iritantan susjed se ustao prije zore i kosi od pet sati ujutro, a da i ne spominjem tetu koja već petnaest minuta stoji pred zaključanim vratima moje sobe i kuca, i kuca, i kuca...

Treba mi godišnji.

Ja pametna, sinoć ostala budna do ponoći jer sam zaboravila na buđenje kao u vojsci i sad sam mrtva umorna. Najrađe bih uzela ljepljivu traku i zaljepila teti usta i zavezala joj ruke. Uh, što mi je digla živce.

"Annabell Kontradella Becky Marlous Grey!" čula sam tetino urlikanje ispred vrata. Krasno.

Mrzim svoje puno ime.

I teta je itekako svjesna toga.

Tim glupim, idiotskim, nažalost meni nametnutim imenom u meni se zapali vatra u sekundi. Mogla bih ubiti golim rukama.

Još jedna stvar koju ću dodati na listu Zašto mrziti Tonya.

Zastenjala sam, ili bolje rečeno proizvela zvuk jednak onome koji slušam iz susjednog dvorišta već tri sata, u znak negodovanja. Lijeno sam rukom strgala pokrivač sa sebe. Zapitala sam se zašto se uopće navečer pokrivam. Tako je predivan osjećaj kada te zapljusne val hladnoće... obožavam to.

Opijena predivnim hladnim povjetarcem usred usrano vrućeg ljeta, kao duh sam odlebdjela iz kreveta.

A onda, kada sam shvatila što radim, opsovala samu sebe.

Koja sam ja glupača.

Spustila sam se na zemlju i skočila do prozora te navukla zavjese.

Malo sam se smirila i lijeno se dogegala do ogledala, pritom trljajući oči. A kvragu više i krmelji! Tony kada se probudi priča kao seljak, a ja sam gora od kočijaša. Eh, tu se ne može ništa, zar ne? Nećemo se boriti protiv neizbježivog.

Kada sam ugledala svoj odraz u ogledalu, sva sam protrnula. Shit. Shit. Shit. Udahni, izdahni. Udahni izdahni. Uvuci energiju u sebe da te ne bi spalili na lomači kao vješticu. Usahni, izdahni.

Teta je opet počela razvaljivati vrata, ali i prije nego što je stigla ponovo se proderati, izbacila sam frustraciju iz sebe.

"MA ŠTO ME piiiiiiip HOĆEŠ IZ piiiiip GROBA DIGNUT PA SE piiiiip DEREŠ K'O DA TE NETKO KOLJE!? Piiiiiiiiiiiip." Khm, da, za sve koji nisu shvatili, poštedjela sam vas svojih 'jako pristojnih' riječi. Khm, khm...

Stala je sa lupanjem i nije više ništa izustila. Dala bih se kladiti da stoji zapanjena i zaprepaštena pred vratima. Ma bravo, Anna, super odrađeno. Glupačo jedna glupa bezglava. A i ti ne znaš kad stati. Hoćeš sad još i pred nosom ovim ljudima moći koristit? Korila sam sama sebe lupajući se dlanom od čelo. Kako ću joj sad pred oči izaći?

Čula sam izvana korake kako se udaljavaju i odahnula kada sam shvatila da je otišla.

Pogled mi je pao na noćni ormarić. Mobitel.

Ah, da, tako je, trebam ubiti Linu. Dodano na To do listu za danas.

Plus ono nešto (nije sastanak. Nije sastanak! NIJE SASTANAK!) sa Edom. Njah...