Tajna ogrlice ✔

28. dio

Znate onaj osjećaj kad znate da ste nadrapali?

Ono kad razbijete maminu najdražu vazu dok igrate košarku u kući.

Ili kad vam prijateljica kaže: "Zaboravi, nema veze" a vi znate da misli potpuno suprotno.

Ili kad ostanete s prijateljima pre dugo van i onda trebate doći kući polupijani i suočiti se sa roditeljima.

Ili kad ne naučite gradivo za ispit i profesor vas ne voli a vi ne znate odgovor ni na jedno jedino pitanje.

Ili kad netko otkrije vašu najveću tajnu i vi ga ubijete i mjesecima živite u uvjerenju da je ta osoba mrtva i onda naiđete na nju u krivo vrijeme na krivom mjestu i shvatite da ste živjeli u zabludi i da je u to vrijeme cijeli kontinent mogao saznati nešto što cijelo vrijeme skrivate i znate da će biti mrtvih ako vas ne razdvoje  jer se međusobno mrzite a tu osobu još uvijek želite dva metra pod zemljom jer se bojite za vlastito sebično dupe?

Baš ta je situacija mene morala snaći.

Tupo zurim u svijetlo plave oči za koje sam smatrala da sam ja bila zadnje što su vidjele.

"T-Theodore" promucam kroz šapat jedva čujno.

Prvo me zbunjeno pogledao, a zatim sam vidjela promjenu u njegovim očima.

Šok. I bijes. Veliki, ali VELIKI bijes.

"Čudovište" protisno je kroz zube. Sekundu nakon toga samo sam prstima dodirivala tlo dok me on objema rukama držao za vrat. I gušio, naravno.

"Ubit ćeš me?" podrugljivo sam pitala ne odupireći se njegovom stisku jer i tako znam da ne mogu sama. Ne ako ne želim koristiti moći, a to ne dolazi u obzir, previše riskantno. Tako da sam samo mlitavo visila u njegovim rukama. "U vili p-punoj ljudi? I, t-ko zna, možda im-a i pokoje drugo bi-iće" nasmiješila sam se iako mi već opasno ponestaje zraka.

Na trenutak su mu se oči raširile, ali brzo je ponovo vratio onu svoju bijesnu facu. Glavom je zavrtio lijevo-desno ogledavajući se. Nisam ni trepnula a već sam se našla na podu u nekoj obližnjoj sobi kašljući i pokušavajući doći do zraka.

Zvuk lupanja vratima.

Škljocaj ključa bravi.

Paljenje svjetla.

Bijesno kruži oko mene.

Na meni je i ponovo me guši.

Sve se to dogodilo u sekundi, jedva sam shvatila da stoji na jednom mjestu a već je na drugom. Prokleti Speedy Gonzales.

Moje noge zarobio je svojima i rukama me gušio. Nisam ga mogla odgurnuti rukama, ne dok me ovako drži i dok sam u ovom obliku.

"Zamalo te i nisam prepoznao" govorio je dok je povećavao stisak. "Šteta što nisam zaboravio tko si zapravo. I koje moći imaš."

"Pusti... me" jedva sam nekako izgovorila, ali ne kao moljenje, to nećete čuti kod mene. Kao naredbu.

"Sanjaj dalje smeće jedno" samo je bijesno odgovorio.

Počelo mi se crniti pred očima i osjećala sam neodoljivu želju da ih sklopim. Ali moj ponos mi nije dao. Nitko neće ovako samnom. Vrata su zaključana, pa zašto da ne?

"Nadrljao si."

Smirila sam se i nisam napravila ni najmanji pokret. Samo sam ga gledala duboko u oči.

Glasno se nasmijao.

"Zaboravljaš nešto, i to ti je velika pogreška. Ja čitam misli malena." MOLIM ŠTO KAZA?!?!?!