Tajna ogrlice ✔

24. dio

"Bela! Pa gdje si ti svo ovo vrijeme?!" povikala je teta čim me vidjela. Tada je shvatila da nosim tri vrećice u rukama i dodala malo smirenije i pomalo začuđeno: "Što ti je to?

"Lina me odvukla u NASU" mrzovoljno sam odgovorila. Iznad tetine glave pojavili su se upitnici. "Shopping centar bio je otprilike tolike veličine" pojasnila sam. Vidjela sam da joj je pobjegao mali osmijeh. Ipak, ostala je ozbiljna.

"A zašto bi ti, mlada damo, obukla to što si kupila ako ne stignemo pripremiti sve za zabavu?" pitala je stavivši ruke na bokove.

Nisam odgovorila. Znam da je ovo bilo retoričko pitanje i samo sam čekala da...

"Hajde, što si stala?! Ostavi te stvari i baci se na posao!"

Potrčala sam uz stepenice, a teta se vratila u kuhinju. Za doručak sam jela pizzu, ali sam opet gladna. Vjerojatno jer sam propješačila pet kilometara kroz onaj amfiteatar. I nisam umrla od umora. Bar nešto.

Samo sam bacila vreće na pod u sobi, pa iz torbice izvadila mobitel te i nju bacila tko zna gdje i popela se gore.

Ona glomazna vrata koja vode u dvoranu bila su otvorena jer, kad smo ih prvi put otvorili (ujedinjenim snagama) nismo se više htjeli mučiti stalno ih otvarati i zatvarati.

Zastala sam na ulazu, pomalo iznenađena onime što vidim.

Sve kutije su nestale i netko je pomeo pod. Paučine, koliko mogu vidjeti od ovdje, više nema. Onaj stol stoji malo dalje od sredine, očišćen (hvala na uslišenoj molitvi). A na sredini dvorane, na nevjerojatnih šest metara visine, na ljestvama koje pridržavaju Louis i Mary, stoji tetak Davor i čisti onaj prašnjavi luster od promjera metar i pol.

Malo mi je falilo da prasnem u smijeh.

Louis me prvi primijetio.

"Hej Ljepotice" nasmiješio mi se.

Mary je također pustila osmijeh na usta kada je čula nadimak.

"Ljepotica?"

"Pa da," odgovorio je Louis kao sveučilišni profesor, "Bell se zove princeza iz Ljepotice i zvijeri."

"Aha" Mary je kimnula. "Ali i da je samo zbog izgleda, ne bi bilo krivo" namignula mi je. Poklonila sam joj smiješak.

"Nina je rekla da trebaš očistiti prozore. Klupice sam ja očistio" rekao je Louis vraćajući pogled na tetka.

"Ali..." pogledala sam prozore od dolje do gore, "kako da dohvatim ono gore?"

"Poleti" nasmijala se Mary.

Na trenutak sam se skamenila. Ček, ček, ček. Trepnula sam par puta da pokupim svoj mozak koji se rasuo po podu, a onda da ne bi bila smunjiva, otrčala do kuta u kojem su bile stvari za čišćenje i tamo uzela kantu.

"Idem po vodu" promumljala sam i sjurila niz stepenice na prvi kat, u jedinu meni pouzdanu (a i poznatu) kupaonicu.

Dok je voda punila kantu u kadi, ja sam gledala u zid i razmislila. Koliko god to bilo nevjerojatno, postoji li mogućnost da je Mary saznala za moje moći? Jesu li moje sumnje na nju bile točne? Ili je to stvarno mislila samo kao šalu? Je li istina da je jedna od njih?

Ponovo razbijaš glavu tim svojim teorijama bez ijednog dokaza.

Ne znam...

Pazi, voda još uvijek teče.

To me vratilo u stvarnost. Uzela sam skoro punu kantu vode i počela uspon na Mont Everest.

Tokom penjanja uz stepenice, odlučila sam; neću se brinuti da ne bih ne neki način, kod bilo koga, probudila sumnje i morat ću bolje paziti kad i kako koristim moći. Ne treba mi dodatna frustracija.