Tajna ogrlice ✔

10. dio

Prvo mi uzme sladoled, a sada ovo!

Platit će mi još.

Bacila sam se na krevet i zurila u strop razmišljajući i zamišljajući. I s planom osvete u glavi, ponovo sam utonula u san...

Louis's POV.

Nekoliko trenutaka sam zbunjeno stajao ispred njenih vrata i zurio u njih. Zar toliko voli spavati?!

Spustio sam se u prizemlje svojim uobićajenim klizanjem i sjeo u fotelju.

Treba mi plan. Jako dobar plan.

Da možda...? Neee. Ili da...? Ma ne. Možda...? Ugh. Niti jedna dovoljno dobra ideja.

Jedino što mi sada preostaje je čekati. Čekati tatinu sljedeću ideju, ili prigodnu priliku da joj uzmem to sranje.

Zbog njega smo se i posvađali. I to mi se ne sviđa. Da ju bar nije našla! Ne znam ni koju moć ta ogrlica posjeduje. Možda je i opasna za Bellu a to ne zna ni ona ni ja.

Ali, da ju nije našla, bi li ju ja našao? I da ne bi, ne bih se posvađao sa Bellom i bilo bi mi bar ljepše ovdje.

Ovako je sve, jednom riječju - usrano.

Malo sam gledao televiziju ali mi je brzo dosadilo. Nema ništa interesantno ovdje na TV-u.

Dignuo sam se i otišao do kuhinje. Naljeo sam si soka u čašu i ispio ga u tri ili četiri gutljaja. Treba mi puno tekućine. Zbog toga i u sobi uvijek držim bocu vode.

Odlučio sam ponovo pokušati doći do ogrlice dok spava. Ili? Nee, znam da neće uspjeti. A i iskreno rečeno - ne da mi se.

Legao sam na trosjed i tako ostao ležati neko vrijeme. Trudio sam se, ali bilo mi je pre neudobno, pa nisam mogao zaspati.

Idem vidjeti je li se medvjed izvukao iz svoje špilje.

Annabell's POV.

Polako sam se budila iz sna. I pogodite što sam sanjala.

Ponovo sam bila u svom domu, sa svojom obitelji, sa svojim narodom. Sad imam šipak od toga. I to sve zbog one pobune.

Onda sam se sjetila Louisa. Ne razumijem njegovu ljutnju!

Popričaj. S. Njim.

Uf, opet ti. Sad želim opet spavati.

Digla sam se iz kreveta i prošetala po sobi. Vidjela sam u mraku jer mi se oči neopisivo brzo prviknu na tamu. Došla sam do stola i sjela na stolicu. Aaah, lijepo hladno. Volim kad je hladno. U mom domu uvijek je bilo hladno.

Uzela sam bilježnicu i počela crtati. Ne znam je li prošlo deset minuta, a netko je kucao na vrata.

"Naprijed" samo sam rekla zadubljena u crtež i brzo pustila svjetlo u sobu. Ne želim opet onakvu scenu samo zato što ja pod pojmom udobnost ne podrazumjevam isto što i ljudi. Nisam se sjetila da bi to mogao biti Louis. Stvarno sam idiot.

Vrata su se polako otvorila, ne do kraja, već samo toliko da Louis može provući glavu kroz rupu, što je i učinio.

"Hola šišmišu. Gotov zimski san, ha?"

Lupila sam se dlanom o čelo. Poznaje li on pojam biologija?

"Šišmiši ne spavaju zimski san. Ako nisi znao ljeto je, a ja sam" brzo sam se zaustavila. Idiote!, rekla sam sam sebi. Kako bi mogla tako nešto jednostavno izbrbljati! Uf, sva sreća da nisam. "ja nisam šišmiš, ja sam homo sapions sapions, ako još nisi shvatio, gospon orangutan."