Tajna ogrlice ✔

17. dio

Annabell's POV.

Odveli su onu petoricu i napokon sam slobodna. Izmorili su me. Bez pozdrava izišla sam iz sive sobe, produžila pored zaštitiara, teleportirala se i krenula prema Tonyjevoj sobi. Nadam se da je idiot tamo.

Putem sam razmišljala kako je nepravedno: Tony je dobio najveću sobu, a ja onu drugu po veličini, samo zato što ne živim ovdje nego u Parizu. Njah.

Hodnik, zavoj, stepenice, hodnik, stepenice, zavoj... ajme majko mila kako je ovo mjesto veliko. Ja ne znam kako se Tony sa svojim mozgom veličine oraha ovdje ne izgubi.

Kada sam, napokon, našla njegovu sobu, ušla sam bez kucanja. Mislim, kome još treba kucanje?

Naglo sam otvorila vrata i iz čista mira povikala: "Aha!" samo tako da ga isprovociram. Sekundu prije ležao je na krevetu, a sada je bio na nogama teško dišući, s rukom na prsima, pridržavajući se za stolicu uz radni stol, dok sam ja krepavala od smijeha valjajući se po njegovu krevetu.

"Mog'o sam na mjestu mrtav ostat, ludačo jedna!" izderao se na mene kada je malo smirio disanje. "Više ne moš' ni u miru leć' odmorit bez da ti krdo slonova upadne u sobu!"

"Književni jezik nam se negdje izgubio, ha?" Na taj komentar sam dobila mrk pogled. Nikada kad se tek probudi ne priča književni. Zvuči kao da je na selu odrastao. Plus je gospon malo loše volje danas.

"Što hoćeš?" upitao je mrzovoljno sjedajući na rub kreveta. Otvorila sam usta da odgovorim ali me prekinuo. "Skidaj patike sa kreveta" strogo će. "I boli me briga što su Nike" nadodao je čim sam ponovo otvorila usta.

Prevrnula sam očima. I tako su mu sve plahte crne, ne kužim zašto se uzrujava. Puhnula sam 'od muke' i sjela do njega, puštajući noge da dodirnu pod.

"Mogu sad reć?"

"Hmm..." Počeo je prstima masirati bradu tobože razmišljajući.

"Što je?"

"Hmm..." ponovio je.

"Ugh, nemam živaca za ovo" rekla sam ustajući. Ako ne želi čuti, mogao je to jednostavno reći. Nije ni toliko bitno. Samo sam mu mislila reći da je bezobrazan jer mi nije pomogao s onima. Krenula sam prema vratima kada me zgrabio za ruku i u trenu spojio naše usne.

Odmah sam odskočila kašljući. Isplazila sam jezik i rukama ga 'čistila'. Dobro, dobro, samo je spojio naše usne, ništa više, ali ono, BLJAK!

"Fuj! Iju! Bljak! Bee! Zasto si to naplavio?! Odvlatno!" derala sam se na njega sa i dalje isplaženim jezikom.

Idiot je slegnuo ramenima i otišao. Otišao! Samo tako! Golim rukama ću ga zadavit! Njegova u potpunosti crna soba spojena je sa terasom na koju je on upravo i izašao. Kada sam završila sa dezinficiranjem jezika, potrčala sam k njemu i opalila ga od nazad po glavi toliko jako da mu se nagnula naprijed-natrag.

"Au! Hej!"

"To ti je za ono" rekla sam hladno naslanjajući se rukama na ogradu i bacajuću pogled u daljinu. Ja, Tony i Tonijev otac Jacob jedini znamo gdje se nalazi ova ova građevina; na kojem kontinentu, u kojoj državi i ako se ovo može nazvati naseljenim mjestom. Uglavnom su to stare jadne kućice pobacane svugdje po livadi i šumi, koje već desetljećima NISU naseljene. Ne, ovo definitivno nije naseljeno mjesto.

"Jednom ćemo morati, znaš" trgnuo me Tony iz razbišljanja. Prostrijelila sam ga pogledom.

"Ne. Ne. I ne. I ti to jako dobro znaš. Moj otac je mrtav, što znači da ne moram više slušati njegove zapovijedi."

Slegnuo je ramenima. "Moji su bili oduševljeni kada je tvoj otac prije deset godina dogovorio naš brak."

"Odvratno" gadljivo sam rekla. "Sama ta riječ zvuči odvratno. Brak. Bljak."