Tajna ogrlice ✔

27. dio

Zabava. Došao je i taj predivan dan. Khm, khm, daa...

Stojim pred ogledalom, u haljini koju sam izabrala i štiklama koje sam zavoljela, sa valovitom kosom i nešto malo šminke na koju me nagovorila Lina. Kosa. Tako me podsjeća na prošlost. Brzo sam izbacila te misli iz glave. Ne trebam sad i o tome razmišljati.

Lina skakuće oko mene i uvjerava me da sam predivna, ali slušam ju na jedno uho. Svejedno mi je kako izgledam.

"Od kud ti ova ogrlica?" pitala je vrteći onaj prsten od ogrlice koju sam našla na Ajfelovu tornju.

"Skroz sam zaboravila na nju."

"Nema veze. Odlično ide uz haljinu. Mislim, zlato odlično ide uz sve, pa ono" govorila je popravljajućj mi rubove haljine.

"Lina, ne mogu ja u ovome hodati" požalila sam se gledjući u štikletine na mojim nogama.

"Ma možeš. Ne drami."

"Ne mogu. I nikada neću moći. U štiklama se uvijek razbijem."

"Ali..."

Trgnuo me zvuk mobitela. Lina je prestala pričati i dohvatila mi mobitel sa kreveta jer nisam sposobna hodati u ovim čudima.

"Halo?" javila sam se.

"Pa gdje ti ti?! Čekam te već deset minuta!"

Lupila sam se dlanom od čelo. "Sorry. Stižem." Prekinula sam.

Lina me upitno pogledala.

"Jedan moj... um... prijatelj sa... boksa. Pozvala sam ga" ispetljala sam.

Malo me čudno pogledala, a onda kimnula. Krenula sam prema vratima stavljajući torbicu na rame.

"Bella! Sad sam se sjetila! I moj brat, Théo će doći na zabavu. Došao je u posjet."

Kimnula sam i izašla. Uspjela sam izaći iz vile bez da me teta ili bilo tko meni poznat primijetio i brzim korakom krenula niz ulicu.

Čudo se dogodilo. Još nisam slomila nogu.

Iz daljine sam vidjela Darkstreet na koji se već spuštao mrak. Ne razumijem kako. Bez imalo oklijevanja stupila sam u tu strašnu ulicu punu retardiranih ljudi, kako ju je Lina nazvala.

Nisam znala gdje točno je Tony, pa sam stala ispod jedne slabašne ulične svjetiljke i zatvorila oči. Koncentracija. Udahni. Izdahni.

Četri uličice desno od mene tri čovjeka se drogiraju, u zgradi lijevo od mene na drugom katu čovjek tuče ženu. Otprilike pedeset metara ispred mene skrivena su dva muškarca i promatraju me.

Odjednom sam skočila od iznenađenja. Osjetila sam kako se netko pojavio niti dva metra iza od mene. Kada sam se okrenula uhvatila sam se za srce ubrzano dišući.

"Prepao si me, idiote" ljutito sam se obratila Tonyju.

"Ništa 'Bok prijatelju, kako si, to odijelo ti savršeno stoji'?" sarkastično je pitao. Ruke su mu bile u džepovima crnih hlača a ne sebi je imao i sako iste boje. Pogled mu je bio hladan, kao i uvijek.

"Ne. Izgledaš previše ulizano u sakou."

Slegnuo je ramenima. "Ti si mi rekla da se sredim. Hoćeš onda ili?"

"Što?" zbunjeno sam ga gledala.

"Ići u potragu za uskršnjim jajima. Pa što si smislila ženo?!"

"Aaaah tooo" kimnula sam. "Umm..." malo sam podigla ruke i pogledala u svoje dlanove.

"Nisi smislila ništa, zar ne?" pitao je tonom kao da se dosađuje, podižući jednu obrvu.