Tajna ogrlice ✔

35. dio

Annabell's POV.

"Aaagh!" držala sam se za glavu klečeći na podu. Bol je neizdrživa. Samo što sad nema te famozne ogrlice da me spasi.

Ne mogu vjerovati. Toliko energije... samo tako nestalo. A Louis... nema sumnje. Jedan je od njih.

"Au..." tiho sam rekla kad sam se pomalo privikla na bol. Polako sam se ustala i kroz glavu mi je prostrujila pomisao koja me pukla kao grom.

Lina.

Okrenula sam se zaboravljajući na bolove. Stojala je okrenuta prema meni, širom rastvorenih očiju. Usta su joj bila malčice otvorena.

Malo sam odahnula. S njom je sve u redu. Ozlijedila bih sebe da joj se nešto dogodilo zbog moje tajne, s kojom ona nema nikakve veze. Ako bolje razmislim, sad ima itekako veze.

Polako sam joj se približila, na što se ona trgnula.

"Koji se vrag ovdje upravo dogodio?!" izderala se na mene.

Uzdahnula sam, naprežući mozak da razmišlja. Još uvijek me bolila kao da mi je netko kriomice ubacio prskalicu u lubanju.

"Ovaj... što kažeš da... prvo otiđemo negdje sjesti... da se smiriš" predložila sam pokušavajući dobiti na vremenu.

"Negdje sjesti?! Negdje sjesti?! Upravo mi je čovjek nestao pred očima kao vjetrom odnesen i ti predlažeš da se smirim?! Jesi ti još pri zdravoj pameti?!" Bila je izvan sebe od šoka.

"Lina..." tiho sam joj se obratila, približavajući joj se. Već su se neki ljudi okretali prema nama.

"Nemoj ti meni Lina! Da si mi odmah rekla što se dogodilo i gdje je Louis i ona dva tipa! Odmah!" gotovo je vrištala odmičući se od mene. U očima sam joj mogla vidjeti sjenu straha. Boji se? Ali, čega se ima bojati? Pa oni idioti su se upravo teleportirali.

"Lina ne deri se!" viknula sam.

"Što im se dogodilo?! Što si im napravila?!" vikala je.

"Čekaj, ti misliš da sam ja..." zastala sam i ubola se prstom u prsa. "Ma daj ne budali" odmahnula sam rukom. "Kao da bih ja njemu nešto napravila."

Nakon ovoga vjerojatno i hoću, ali ona to ne mora znati.

"Gdje su?! I kako... kako su..." mahala je rukama zbunjeno gledajući u njih.

"Ne znam gdje su" slegnula sam ramenima. "Ne mogu ja samo tako znati gdje i kada će se netko teleportirati."

"T-teleportirati?" zamucala je, puštajući ruke da joj vise uz tijelo. "T-ti si upravo rekla... ne, ja sam krivo čula" uvjeravala je sama sebe mašući glavom snažno, tako da joj je duga kosa svezana u visoki rep plesala oko lica.

"Ne. Dobro si čula. Oni su se teleportirali." Čudila sam se sama sebi na tome koliko sam smirena, ali i na tome koliko govorim. Možda bi bilo bolje da misli da se ništa od ovoga nije dogodilo. Da to jednostavno zaboravi. A da ja...

Zar si to stvarno spremna učiniti? Njoj? Lini Brace? Koja te je odmah prihvatila kao prijateljicu koju poznaje od malena, a ne potpunu strankinju?

To je samo zato što ne zna tko sam zapravo. I tako je i bolje. Za nju i za mene.

Jesi li sigurna da te ne bi prihvatila kad bi saznala tko si? Jer, ipak, da se čarobno pretvoriš u oblak, to si još uvijek ti, njena najbolja prijateljica.

Ne. To nisam ja. Mislim, ovo nisam ja. Ja sam ja kad sam ja. Okej da, ova rečenica je i mene zbunila.

Khm, vraćaj se u stvarnost.

Oh, da, tako je.

Lina je stajala predamnom samo tupo zureći u moje lice.

"Ne možeš to misliti ozbiljno."

"Smrtno sam ozbiljna" odmahnula sam glavom.

Par puta je trepnula. Počela se luđački smiješiti. "Ne, Bella, daj..."

"Uf, još mi samo fali da te strpam u ludnicu i moj život je savršen" sarkastično sam rekla.

"Ti bi trebala u ludnicu" promrmljala si je u bradu. Ignorirala sam ju praveći se da ju nisam čula.

"Hoćemo do tvoje kuće? Da ti objasnim?" predložila sam, pokušavajući zatomiti debelu laž koju sam bila izgovorila.

"Da. Naravno" tiho je rekla, gledajući i svoje bijele patike i ugurala ruke u džepove.

Hodala je par koraka iza mene i šutala kamenčiće cijelim putem. Mogla sam ju čuti kako si cijelo vrijeme mumlja u bradu pokušavajući naći drugu, logičniju i znanstveno dokaziviju činjenicu od one koju sam joj ja smireno iznijela.

Dok je ona tako zaneseno razmišljala, ja sam polako i oprezno, pokušavajući opustiti mišiće, skrenula njenu stalnu rutu. Izabrala sam najpogodniju prečicu dok sam razrađivala detalje svog nauma u glavi.

Kad smo već zašle u Darkstreet, a Lina to još nije primijetila, polako sam usporavala time postižući željene rezultate: Lina je sada bila par koraka ispred mene.

Duboko i tiho dišući polako sam joj se prikrala s leđa. Namjerno sam tjerala adrenalin u ruke kako bih lakše mogla koristiti moći, pa mi je kao rezultat kosa potamnila, a koža problijedila. Godinama vježbanom brzinom izvela sam slijedeći potez.

Naglo sam uhvatila Linu za rame, na što se ona trznula, i prije nego što se stigla suprotstaviti nadibila ju na zid obližnje zgrade.

Dopustila sam si djelić sekunde da promotrim njeno uplašeno i iznenađeno lice, u koje sam morala gledati pomalo nagnuvši glavu. Pogled sam spustila na njen vrat i vidjela žilu kucavicu kako ludo iskače.

Ne, ne mogu ovo učiniti.

Različito od onoga što sam planirala, prislonila sam joj ruku na čelo i ispustila malo energije da ju umirim, te nastavila.

Nakon nekog vremena, odmaknula sam se od nje, pomažući joj da stoji na nogama.

"Što...?" zbunjeno me gledala.

"Zalutala si. U Darkstreetu si. Nemoj tu više dolaziti, opasno je. Izlaz je tamo" pokazala sam prstom u smjer iz kojeg smo došle.

"Oh, ovaj, hvala" smeteno mi je okrenula leđa i počela se udaljavati. Pred sami izlaz je zastala i mahnula mi. Uzvratila sam.

Izbrisala sam sjećanje najboljoj prijateljici. Imala sam osjećaj da se iznutra lomim. Ali, čim je nestala iza ugla, pustila sam energiju da ponovo slobodno kola mojim žilama, i svaka grižnja savjesti je nestala.

Jer Bića tame nemaju osjećaje, ni savjest.

Raširila sam krila i poletjela, bacajući poslijednji, ovaj put ravnodušni pogled prema dolje.

I nestala kao vjetrom odnešena.

The end 

********

Yolo! Evo iznenađenja za Božić, heh.

Kraj knjige!

Yupi yay yey!

Knjiga završava na nekom čudu od cliffhangera, jel? E pa, pokušala sam pisati drugi dio, ali ne ide. Puštam vašoj mašti na volju!

Ipak, ovo je neka vrsta, meni osobno, realnog kraja. Tama i svjetlo su tu da bi se viječno borili, a za one koji s neutralni (u ovom slučaju Lina i ostali ljudi) je najbolje da ne znaju ništa.

I tako...

Uživajte u praznicima dok možete!