Tajna ogrlice ✔

7. dio

Louis's POV.

Samo čekam trenutak kada će se Nina i Davor vratiti i dati mi otkaz. Morat ću se vratiti u New York i reći da mi je bila nadohvat ruke a ja ju nisam uspio uzeti.

Bio sam u kuhinji i zagrijavao vodu za čaj. Napravit ću sebi od kamilice, a Beli od šumskog voća. Taj joj je najdraži.

Čuo sam kako je netko ušao u kuhinju ali nisam se okrenuo. Čuo sam i kako mi se taj netko približava. Pored mene je stala Bella. Pogled mi je slučajno pao na njenu nogu i jednako brzo sam ga odvratio. Ja sam kriv. I znam to. Koliko god me ona razuvjeravala, znam da sam ja krivac za ono što se dogodilo.

"Huh, dobro je" rekla je gledajući u posudu s vodom. "Već sam se prestrašila da kuhaš."

Pogledala me i nasmiješila se. Uzvratio sam istom mjerom. Pogled mi je opet pao na njenu nogu, no ovaj put to nije ostalo nezamijećeno.

"Louis, rekla sam ti već da te ne krivim za ovo." Da, znam da me ona ne krivi, ali ja znam da sam kriv.

"Aha" samo sam odgovorio i tobože provjerio je li voda dovoljno topla. Pri tome sam se uspio opeći. "Au!"

Ona je samo naživcirano puhnula i izišla iz kuhinje mrmljajući nešto o "dečkima".

Osjetio sam da u ovoj prostoriji više ne kuha samo voda za čaj. Nju nije briga što se ja brinem za nju. Nju nije briga što sam se opekao. Nije ju niti briga što zbog nje i te glupe ogrlice imam grižnju savjesti. Ne, nije ju briga. Njoj je samo važno da se oko nje skače kao da je u životnoj opasnosti. Nije niti svjesna da ne moram do ogrlice doći na lijep način. Pa dobro. Ako nju nije briga, nije ni mene.

Izletio sam ljut iz kuhinje zaboravljajući na vodu koja je još uvijek kuhala na štednjaku i uletio u dnevni boravak. Bela je sjedila na trosjedu i gledala u mobitel, a kada sam onako ljut poletio uza stepenice pratila me zaprepaštenim pogledom.

Uletio sam u sobu i zaključao vrata. Odlučio sam nazvati tatu. Danas me opet zvao dok je Bella imala sat da vidi kako napredujem. Naravno, morao sam mu priznati istinu; nikako. Kada je saznao što se dogodilo Belli doslovno je rekao da je to dobro jer ću joj lakše uzeti ogrlicu. To me razbjesnilo.

Još mi je predložio da ju uzmem drugčije, ali ja sam rekao da ću prvo pokušati na način bez rizika da ju ozlijedim.

Sad mi je svejedno. Što se mene tiče mogu joj i silom otrgnuti tu ogrlicu s vrata. Samo da mogu nestati iz ovog grada, a i zemlje.

Našao sam njegov broj u imeniku i pritisnuo tipku za poziv.

"Promjena u planu" rekao sam čim se javio, bez okolišanja. "Što predlažeš? Kako da dođem do ogrlice?"

"Kako sad to?" upitao me začuđeno.

"Nije važno" brzo sam odgovorio. Ne mora on sve znati. Nije kao da ga je i briga.

"Dobro" rekao je i čuo sam šuškanje papira. "Imam ideju."

Annabell's POV.

Razdraženo sam izišla iz kuhinje. Ne razumijem zašto sebe krivi za ovo. Pa za to je samo moja nepažnja kriva. Odjednom sam se osjećala krivom. Ako on ima grižnju savjesti zbog mene... to ne bih željela.

Odlučila sa Linu obavijestiti o nezgodi i neopisivo mi je trebao njen savjet. Sigurna sam da je bolje upućena u ovakve stvari od mene. Žao mi je, stvarno mi je žao zbog Louisa.

Uzdahnula sam i napisala poruku.

Razgovor između Belle i Line