Tajna ogrlice ✔

23. dio

Moram nešto reći.

Kada sam tek krenula pisati ovu priču, i kada sam imala samo okvirnu temu i pokoju 'scenu' u glavi, bojala sam se da ću imati samo desetak-petnaest dijelova i da će priča biti pre kratka.

Sad sam shvatila da sam ubacivanjem nekih (na početku ne planiranih) likova i nekih sporednih radnji toliko razvila ovu priču i radnje u njoj da sam evi stigla i do 23. nastavka.

Dakle moja poruka za svih koji imaju ideju a imaju isti strah koji sam ja imala: Počnite pisati jer nećete znati koliko ste dobri dok ne pokušate, a količina i radnja priče će doći sama od sebe!

Meni su ideje i inspiracija dolazile tokom pisanja, a ne sve odjedanput. Wattpad je tu za otkrivanje novih talenata, za pronalazak ljepote u pisanju ali i u čitanju.

I još nešto: Oni koji pišu, ne bi bili ništa bez onih koji čitaju.

Hvala na pažnji dragi ljudi koji još ovo čitaju iz meni zaista poprilično upitnog razloga i žao mi je ako samo pametujem.

*********

"Da, ja..." krenula sam reći, ali me po četvrti put mobitel prekinuo. Iznervirano sam zatvorila oči i duboko udahnula i izdahnula.

Uzela sam mobitel i pogledala tko je. Naravno, tko drugi - Lina.

"Kog me vraga zivkaš?!" zaderala sam se na nju kroz mobitel.

"Moramo u shopping! Gdje si?!" panično je vikala.

"U pizzeriji nedaleko od Sanzelize sam" odgovorila sam ignorirajući prvi dio onoga što je rekla.

"Da si se teleportirala do mene. Odmah."

"Ne."

"Da."

"Ne."

"Da."

"Ne."

"Ali mooramooo!"

"Neću."

"Dobit ćeš lizalicu."

"Ne treba, dobit ću šećernu vunu."

Nasmijala se. "Tko ti se zadužio?"

"Mali."

"Tko?"

"Mali Ed."

Na trenutak je zastala.

"Lina? Jesi još tu?"

Prasnula je u smijeh.

"O moj Bože... koji nadimak" govorila je dok se gušila od smijeha. "A sad ti kupuje tu vunu i dolaziš ovamo."

"Ali je neebiii!"

"Budi dobra curica!"

"Neću!"

"Bella" prijeteći je naglasila tu jednu riječ.

"Ali Linaaa..."

"Nema ali!"

"Ugh. Dosadna si."

"Dođi!"

"Dobro, dolazim!" ljutito i u isto vrijeme nasmijano sam rekla i poklopila.

"Da pogađam, Lina?" pitao me Ed sa smiješkom.

"Dap. Ja sad idem," rekla sam, a tada nadodala upirući u njega prstom: "A ti mi duguješ šećernu vunu."

Oboje smo se nasmijali.

"Hoćeš da te odvezem?" ponudio je.

"Ne treba, još ću skroz bez kondicije ostati. Tko će onda ganjati Linu sa metlom kroz ulicu vičući i uvjeravajući ju da je vještica? Ha? Ha? Tko? Uzimam si to kao obavezu."