Tajna ogrlice ✔

25. dio

Mary's POV.

Nakon što je Annabell nestala iza vrata, zamislila sam se. Iznenadila me je Annina reakcija na moju šalu. Baš u tom trenutku Davor je javio kako je gotov i spustio se niz ljestve.

"Louis" dozvala sam. Kada mi je prišao odvukla sam ga malo dalje od Davora, koji je pak krenuo niz stepenice.

"Što je bilo?" nasmijao se.

"Jesi li vidio Anninu reakciju na ono moje "Poleti"?" direktno sam pitala, bez okolišanja.

Louis me je zbunjeno pogledao. "Ne, nisam."

"E pa trebao si. Istog trena je problijedila i stala kao zaleđena."

Louis me još uvijek gledao pomalo čudno.

"Ma daj saberi se!" rekla sam malo glasnije nego što sam namjeravala. "Što misliš, zašto bi se nekome to dogodilo?" upitala sam tiše.

"Pa ne znam" slegnuo je ramenima.

"Louis, pomućni malo tom svojom tintarom. Što ako" malo sam zanstala, ne znam kako će primiti moju sumnju, "Anna ipak ima nešto... neku... neku vezu sa... znaš već..."

Prevrnuo je očima. "Koliko puta moram objašnjavati istu stvar? Kako ne razumiješ?! Nema teoretske šanse da Bella ima bilo kakve veze sa tim ološem!" bio je već vidno uznemiren, i malo preglasan.

"Louis znam ali... što ako..." zastala sam.

"Što?! Govori!" viknuo je ljutito.

"Što ako si se previše zbližio s njom i zbog toga... ovaj... ne shvaćaš da je možda... ali samo možda... malo... sumnjiva..."

"Ma daj ostavite me više na miru s tim glupostima! Bella nema blage veze koliko je ta ogrlica važna za nas! Čak ni ja nemam!" već je vikao. Rukama je mahao po zraku kao da tjera nevidljive šišmiše pa sam se odmaknula da me ne bi slučajno udario.

"Louis, molim te, stišaj se" prošaptala sam. "A ako baš hoćeš znati, Gregoryeva ogrlica s vremenom jača moći onoga tko ju nosi, pod uvjetom da je nadnaravno biće. Sretan?"

"Ne" mrzovoljno je preomumljao. Bar se stišao, pomislila sam. Puste želje. Opet se počeo pre glasno svađati. "Pa još bolje! Bella ne može imati pojma o moćima te kakogodsijenazvala ogrlice jer to jačanje moćiju utječe samo na nadnaravna bića poput Bića tame, ali ne i na ljude!"

"Louis! Da si se istog trena stišao i skratio tu svoju jezičinu!" kroz šapat sam vikala na njega. Ponekad je stvarno nemoguć.

"Bella nije sumnjiva! Točka! Kraj! Finito!"

"Dobro!" Bože dragi napornog li čovjeka. "A sad se stišaj!"

Odjednom smo se oboje trgnuli. Sa stepenica se začuo glasan tresak i kratko ali glasno psovanje. Nepogovorno Anna.

Pogledali smo se i istovremeno potrčalli u smjeru zvuka. Na dnu stepenica ležala je kanta, a pored nje i Anna.

"Kvragu više sve" psovala je i podigla pogled. Pogledala nas je i uzadnula te pogledala kantu i prolivenu vodu. Bila je potpuno mokra od struka prema dolje, kao i pod na kojem je sjedila i većina stepenica.

"Što se dogodilo?" pitao je Louis silazeći niz zadnje dvije stepenice i pazeći da ne stane u vodu koja se razlijevala po cijelom hodniku.

"Glupa kanta mi je ispala na pola puta" mrzovoljno je odgovorila Anna i podignula se. "Idem po krpu da to pobrišem" i krenula niz stepenice.

"Ne treba!" viknuo je Louis za njom. Stala je i okrenula glavu prema njemu. "Mi ćemo to. Ti se odi presvuci."

Kimnula je i spustila se niz stepenice.