《12》

750 54 0
                                    

,,Ustaj! Ustaj! Ustaj!" Praktično se derem, udarajući idiota po leđima ali ni makac se ne pomeri. Uzdahnem iznervirano kako on zahrče, bacajući pogled na Axela koji takođe spava u svom krevetu, miris sobe praktično me bacajući u delirijum. Pogledam dole u prljave čarape, hlače i majice, moj želudac praveći kolutove koji prete da ću izbaciti svu hranu koju sam pojela jutros. ,,Oh,  sve bih dala samo za jednu mačku..." hufnem i prekrstim ruke, bacajući pogled na dva idiota. Udahnem duboko, gledajući u plafon pre nego što se bukvalno bacim na Matijasov stomak. On naglo ustane, sa malim vriskom i oštro udahne kako se ja skotrljam na pod.

,,Koji đavo Sijera?!" On drekne, gledajući u mene raširenim očima dok ja ležim na podu u bolovima.

,,Au..." promumlam, trljajući svoju zadnjicu i ustajući, namerno izbegavajući Matijas pogled.

Bila su dva.

Ostao je još jedan.

Pogledam u Axela, trljajući svoju bradu pre nego što skočim. Dok sam još bila u zraku, crna krila se stvore ni od kuda i odjednom sam se našla zabijena u zid. Matijas bukne od smeha dok se ja presavijam na podu, a neopisivo zadovoljni Axel viri ispod pokrivača u mene sa malim, arogantnim smeškom.

,,O ti mali- AU!" Dreknem kad me Matijas pogodi u čelo sa poprilično teškim i tvrdim jastukom. Bez razmišljanja, bacim ga nazad dok se on smejao i pogodim tačno u njegovu glupu facu. Počnem se smejati kad odjednom osetim nešto... čudno... ispod mene. Zaledim se, polako ustajući i kad pogledam na šta sam sletela, pojavi se potreba za kupatilom. Buđava pica leži na podu, potpuno nevino dok se ona dvojica odvale još više smejati. ,,Vi- vi- URGH!" Izletim napolje kao luđakinja i otrčim u svoju sobu, izbegavajući učenike po hodnicima što više moguće. Brzo uletim u sobu i detaljno se okupam, bacajući sve stvari u korpu za pranje. Kad završim brzo se obučem i, sa grimasom na licu, izađem napolje.

,,Ej Furija! Šta ti bi?" Matijas se prodere sa jednog kraja hodnika, ogroman arogantni osmeh na njegovom licu dok Axel stoji iza i priča se nekom devojkom. Brzo skrenem u suprotan hodnik, praktično trčeći dok se Matijas smeje iza mene. Stresem se kako se slika pice pojavi pred očima i, umesto da odem u kafeteriju, skrenem prema glavnim vratima.

,,Voa. Trebaš li leda da se oladiš?" Sofi pita kako stanem ispod drveta gde ona sedi i pogledam gore u nju.

,,Treba mi antička sprava za mučenje." Prosiktam, penjući se na drvo sa gracioznošću pijanog nilskog konja i sednem na granu sa uzdahom.

,,Matijas?" Samo kimnem i ona se nasmeje, obrazi malko crveni kako pogledam u akademiju. ,,Da li si mu rekla?"

,,Između njegovog hrkanja, trule pice i moje želje da ga ubijem; nisam mogla naći vremena." Ona se nasmeje, zvuk poput pesme slavuja dok ja nezgodno počešem svoju nadlakticu gde se spirala nalazi.

,,Pa hoćeš li?"

,,Naravno." Brzo odgovorim baš kad njih dvojica džentlemena izađu napolje. Gurkaju jedan drugog, smejući kao da im je zadnji dan i nekako, iako sam ljuta, drago mi je zbog Matijasa.

Nije da nam je bilo teško kao malenima, ali većinu vremena smo provodili zajedno ili sa mamom, nikad nešto previše prijatelja. Uvek smo bili nas dvoje, nerazdvojni od malenih nogu. Osmeh mi se prevuče preko usana kako se setim jednog trenutka u drugom razredu. Kao mala, volela sam da se svađam i uvlačim u nevolje ( kao da sam sad prestala ). Tako, jednog dana sam ćerci nekog važnog čoveka 'slučajno' ofarbala kosu temperama u ljubičasto i žuto jer je celi dan vređala uspomenu na tatu. Ona je pobegla vrišteći i plačući kao derište što i jeste, a ja sam bila opomenuta od strane direktora. Ali, s tim da je ona imala isto starijeg brata odmah je otišla da se žali. On je došao i pretio mi, poderao mi moju omiljenu haljinu kad je Matijas došao.

Njen brat nije se izvukao nepovređen.

Otišao je polomljenog i krvavog nosa, kao i uništenog ega sa gospođicom iza njega. Matijas je odmah povukao me kod direktora, sekunde pre nego što su njih dvoje došli. Bez mnogo muke i rasprave sa naše strane, kazna je bila izrečena iako su se oni par dana posle prebacili.

To je jedan od mnogih trenutaka kad je on bio moj zaštitnik a ovo je jedan od mnogih drugih trenutaka kada poželim da ga živog sahranim.

,,Si sigurna da želiš da ideš sa nama? Moja mama zna da bude poprilično... ah..." napravim grimasu i ona se nasmeje, privlačući automatski pažnju dva idiota.

,,Dok god sam pozvana. Volela bih da upoznam ženu koja je odgojila dva demona." Samo je pogledam suho, pre nego što dve vrste anđela slete na okolna stabla.

,,Sofi." Matijas se široko osmehne, dok Axel uživa gledajući kako ih streljam obojicu, njegova noga se lagano nišući u vazduhu dok je naslonjen na stablo. ,,Drekavcu." Samo se lažno nasmejem, zamišljajući sve načine da ga očerupam poput kokoši.

,,Čupakabro."

,,Jeti."

,,Gargojlu."

,,Praznoglava."

,,Moronu."

,,Krezava veš-"

,,Ma koliko ovo bila zanimljivo-" Axel sleti na granu između nas dvoje i pogleda nas sa izdignutom obrvom "- mislim da ima razlog zašto nas je sirenica probudila u cik zore."

,,Podne je." Sofi ga pogleda čudno zajedno sa mnom.

,,I dalje je prerano." Matijas slegne ramenima i nas dve u savršenoj simfoniji, kakvu ni Mocart zajedno sa Betovenom ne bi znao napraviti, prevrnemo očima. ,,U redu. Šta je toliko bitno?"

,,Pa, da ste jutros bili na doručku-"

,,Sijera. Nedelja je. Jedini dan kad smo potpuno slobodni i ti očekuješ da ustajemo rano?" Axela ošamarim pogledom i on slegne ramenima, sedajući pored mene na granu sa izdignutom obrvom.

,,Kao što sam bila govorila, da ste jutros ustali znali bi da nas je direktor oslobodio naredne dve sedmice i da možemo ići kući." Matijasove oči se rašire od sreće, ogroman osmeh prepolovi mu lice dok Axel pogleda u zemlju sa tmurnim izrazom. Pogledam ga nabrzaka pre nego što se okrenem nazad. ,,Pozvala sam Sofi da dođe na par dana pa da zatim ide kući." Matijas kimne i pogleda u Axela.

,,I ti dolaziš. Mama se uvek žali kako si je zaboravio." Axel se osmehne i kimne.

,,I nedostaje mi. Nisam je video odavno."

,,U redu onda." Skočim sa drveta i pogledam ih sa upitnim izrazom lica. ,,Šta čekate?! Idemo se spakovati!"

,,Zaboravio sam koliko si naporna kad dođe do pakovanja..." Matijas progunđa što rezultuje sa šišarkom u njegovoj faci. Axel i Sofi buknu od smeha kako Matijas skikne, gubeći stabilnost i jedino što ga je spasilo su njegova krila i, nažalost, neverovatna gracioznost i spretnost u vazduhu.

"Pored vas dvoje, nama ne treba ni kino ni pozorište. Samo jumbo kokice i kola, ništa više." Axel se nasmeje, nabacujući Sofi pet.

"I naćosi?" Ona pita i on kimne uzbuđeno, oboje arogantno se smeškajući dole na nas dvoje. Matijas i ja prekrstimo ruke, izdignemo po obrvu i hufnemo. To nam ništa ne pomogne jer u sledećem trenutku se opet krenu smejati dok zvuk ječi oko nas kao eho.

"Podseti me samo ovo." Kažem dok se nas dvoje uvređeno uputimo prema akademiji, Axel i Sofi iza nas još uvek cičući i smejući se poput psihopata. "Kako, zapravo, smo završili kao njihovi prijatelji?"

Matijas napući usne, duboko razmišljajući o odgovoru iako mu je um poput plićaka "Verujem da nismo bili pri svesti tada."

"Nikad sa nisam složila sa tobom kao sada."

Vortex [ UREĐUJE SE ]Where stories live. Discover now