Ono što je ostalo iza njega

-DVADESETO POGLAVLJE-

23. aprila 1998.

Dan je tmuran. Sitna kišica sipi sa neba; niti pada, niti ne pada. Ima je tek toliko da ti lice postane vlažno a odjeća isuviše topla.

April je. Mjesec koji ću pamtiti do kraja svog života. Kako Minja voli reći, ljubičasti april i zaista to jeste. Ljubičice pod nogama prkose sivom nebu...kada podignem pogled i njime obuhvatim mezarje oko sebe, pomislim koliko je jaka Božja sila. Cvijeće cvijeta, dok tijela umiru.

Dženaza je gotova. Kada hodža Muhamed Ahmetović, podigne ruke učeći Fatihu, podignem ih i ja. Tihi jecaji mučno me okružuju. Iako su žene i djevojke udaljene sa mjesta gdje su muškarci klanjali dženazu, sigurna sam da ih i hodža može čuti. Zato mu se lice mršti jer naricanje i glasan plač, nisu dozvoljeni.

"Amin", tiho izgovorim završavajući Fatihu, dlanovima prelazeći preko lica. Jače stegnem mahramu oko glave, dok se Jasminina drhtava ruka, bojažljivo provlači ispod moje.

"Bože dragi, zar i ovo da doživimo?" Pogledam u njeno plačno lice a onda pogledom pronađem Timura. Drhtaji mi obuzimaju tijelo. Slomljen je...toliko je slomljen. Čak iako mi je pričinio jednu od najvećih boli koju moja duša i dalje ne podnosi, boli vidjeti ga ovakvog.

"Šta će sada biti? Timur krivi sebe. Bojim se da ne poludi." Majda me hvata pod drugu ruku, tiho govoreći. Šutim. Šta da kažem kada više ništa neće biti kao prije? Kakvu lažnu utjehu da im dam, kada je ni za sebe nemam?

Suze mi se probijaju kroz otežale kapke. Timur krivi sebe, ali zar najveći krivac nisam ja? Ja sam ta koja je natjerala Timura da mi prizna ljubav. Ja sam ta koja je čeznula za njim, čak i onda kada se žestoko opirao. Ja sam ta koja je Nedžmi stala na žulj i koja ju je prozvala manipulatorom. Naposlijetku, ja sam prokleto kriva što sam uvjerila Timura da je sve to Nedžmina igra iako sam, duboko u sebi, osjećala grč straha zbog svega što je izgovorila i napravila.

"Znam šta ti se mota glavom...nemoj. Nemoj ni slučajno!" Jasmina mi obriše prstima suze, dok ja od bola sklapam oči.

"Moraću pričati sa Timurom. Ne smije sebe da krivi." Protisnem kroz ispucale usne, pogledavši u Jasminu. Ona klima glavom, dajući mi nijemu podršku.

"On nije zaslužio ni jednu jedinu tvoju riječ! Ne zaboravi šta ti je napravio i koliko te je pred svima ponizio! Ako progovoriš s njim...", Minja plane ali nas Sarah naposlijetku sve ušutka.

"Nije ni vrijeme ni mjesto za te priče. Ispoštujte Nedžminu dženazu."

Nešto dalje, pognute glave, stoji Ninoslav. On ne klanja dženazu, ali znam da se u sebi moli da Nedžma na drugom svijetu, pronađe mir. Rekli su mi da ju je on pronašao na tavanu. U utorak kasno navečer, kada sam pobjegla iz vikendice i kada je Timur trčao za mnom, Nedžma je poludjela. Jasmina mi je rekla kako nije bila pri sebi. Timur se onda vratio, pokušavajući je umiriti i kada ju je smjestio u sobu, prividno smirenu ali i umornu, misleći da je zaspala, vratio se među raju, koja je sjedila u dnevnoj sobi.

"Šutili smo jer nismo znali šta da kažemo. Svako je bio u svojim mislima a onda je Timur izašao u avliju. Nino je krenuo za njim i ne znam šta se desilo, ali završili su u velikoj svađi. Pretpostavljam zbog onoga što je Timur napravio...", kroz suze, Jasmina mi je ispričala jučer kada smo se vidjele.

Onda su čuli neku buku na tavanu. Kao da se drvo obrušilo na pod. Nino je prvi ušao u kuću, pitajući ostale šta se to čulo, međutim kada niko ništa nije rekao, on se polako popeo na sprat. Ušao je prvo u Nedžminu sobu, ali nje nije bilo.

"Vidio je spuštene drvene stepenice u ćošku koje su vodile na tavan. Popeo se, ugledao prevrnute merdevine i Nedžmu kako visi sa drvene grede. Objesila se čarsafom na kojem je ležala...", nije mogla dalje da nastavi a moje uši više nisu mogle da slušaju.