Ono što je ostalo iza njega

DRUGO POGLAVLJE

Nisam očekivala da ću ovako dobro biti prihvaćena u novoj školi, pogotovo nisam očekivala da ću se sprijateljiti da djevojkom kojoj osmijeh ne silazi sa lica a čije društvo podjednako veselo i glasno kao i ona. Stigla sam se upoznati i sa Sarah, djevojkom iz prve klupe, dok me je Nedžma, ona koja je sjedila pored nje, pomalo šturo i nezainteresirano pozdravila.

"Ne obraćaj pažnju." Jasmina me uhvati pod ruku dok prolazimo širokim holom na putu prema vani.

"Nedžma je drska i odbojna na prvi pogled, ali je dobra djevojka. Samo...sada nije baš najbolji period za nju pa joj u svemu udovoljavamo i želimo da ne misli na druge stvari."

Zapitam se šta se to dešava sa njom, ali ta pitanja zadržim za sebe.

"Sve je u redu, nego gdje idemo? Hoćemo li otići nešto pojesti dok je veliki odmor?"

Izađemo na sunce, koje ublažava prohladni vjetrić koji pirka. Napravimo nekoliko koraka a onda skrenemo lijevo gdje je smješten jedan niski zidić, a iza je zasađeno nekoliko velikih borova koji pružaju savršeni hlad.

"Sjest ćemo na ovaj zidić, pa ćemo pričekati momke da nam donesu sendviče. Oduvijek su oni odlazili po nešto kada nama djevojkama zatreba, tako da tradiciju nismo prekinuli ni u školi." Slegne ramenima, dok me povlači da sjednem pored nje na betonski zidić.

"Ja sebi mogu otići kupiti sendvič. Ne želim da obavezujem bilo koga." Krenem ustajati ali me Jasmina uhvati za ruku.

"Ne budi blesava, Malija! Momci će se pobrinuti za to. Trebali bi doći kroz koji minut." Otpuhnem, svjesna da sa Jasminom nema rasprave. Lijepo je biti dio ovakvog društva, ali ja čak i nisam to. Poznajemo se dva sata a Jasmina se ponaša kao da me poznaje koliko i svoje prijatelje. Ne znam šta vidi u meni, niti šta će ostali pomisliti što sam im se ovako uvukla u društvo, ali ne želim to upropastiti. Previše mi je prijatno i ugodno, stoga šutim.

"Hvala ti", izgovorim.

"Na čemu?" Jasmina se zbunjeno nasmije.

"Što si sjela pored mene i što si me upoznala sa svima. Mislila sam da neću steći nikakva prijateljstva u novoj školi, a još mi je bilo teže jer je novi grad u pitanju kao i činjenica da je moj život sada ovdje. Sve je nekako postalo lakše."

"Joj, daj šuti!" Jasmina odmahne rukom, ali je rumeni obrazi odaju. Nasmijem se, ali mi pažnju odvuče sendvič koji se stvori ispred mog lica.

"Evo hrane!" Neko iz skupine poviče, papiri i kese zašuškaju a onda nastane opšte oduševljenje i mumlanja kako su sendviči ukusni.

"Kako mogu biti sve bolji i bolji?!" Majda punih usta upita nikoga određeno, a onda još više navali na sendvič.

"Uzmi, ohladiće se." Sarah mi dobaci, a na bojažljivo uzmem kesu iz tamne ruke.

"Hvala." Podignem pogled i sudarim oči sa smeđim očima. Istim onim očima u koje sam pogledala jutros, kada sam se natjerala skrenuti pogled jer sam zurila duže nego što je dozvoljeno. Pune usne se izviju u smiješak, pa uzvratim osmijehom.

Pažnju posvetim sendviču kojeg mi je tamnoputi dečko pružio i dok skidam bijeli papir sa njega, Jasmina me gurne laktom u ruku.

"Ovo su Timur i Armin, dva starija kretena ali naravno da to ne znači ništa, jer su oni veća djeca od nas." Društvo se zasmijulji a jedan od "starijih", prijekorno pogleda u Jasminu.

"Baš ti hvala kepecu! I dalje me tješi činjenica da ti mogu pitu sa glave jesti."

"Ja sam Armin. Pravi muškarac i glavom i bradom." Nasmijem se od srca riđokosom momku, koji je zaista imao predivne i jake crte lica. A kada se nasmijao i otkrio dva reda blistavo bijelih zuba, malo sam ostala bez daha.