Ono što je ostalo iza njega

25.

10. avgusta 1998.
ponedjeljak poslijepodne

Poslije Nedžmine smrti, nisam mogla razmišljati o rođendanima. Čestitala sam Minji njen koji je bio u maju, ali sve ostale sam propustila. Raja mi ne zamjera, ni oni ih nisu proslavljali. Međutim, danas je Timurov rođendan. Jubilarni osamnaesti. Nismo se danima vidjeli...iako je tako, voljela bih mu dati jedan maleni poklon. Da me se sjeća kada ode. Da se sjeti da ga je jednom, jedna djevojčica voljela i da je on, možda, volio nju.

Također, pet dana poslije Timurovog, nastaje i Arminov osamnaesti rođendan, a onda samo dan poslije, Majda puni sedamnaest.

Moj sedamnaesti je bio krajem juna. Dočekala sam ga pred Timurovim vratima, a onda se mama pošteno naljutila na mene jer su me ona i Minja čekale u stanu sa tortom. Minja je znala gdje sam bila, mama nije. Da je saznala, niti bi mi dala da više izađem iz stana, niti bismo Minja i ja išle na more.

Kada se vratim iz Manuela u kojem sam, zajedno sa društvom, pričala o rođendanima i školi koja je bila sve bliže, okupam se i navučem čistu odjeću. Ljeto je i dalje bilo u punom zamahu, a raja je čeznula za morem. Majda najviše.

Mama je na poslu, Minja je sa Kenom na bazenima, a ja sjedim na svom krevetu i gledam u poklon koji sam pripremila Timuru. Nisam rekla raji da ću otići do njega. Da jesam, sigurno mi ne bi dali. Već zamišljam kakvu bi mi scenu Minja napravila ako bih samo spomenula Timurovo ime, a da zna da se spremam otići kod njega...odrekla bi me se za zauvijek.

Sačekam da sunce malo umine, pa kada prvi večernji hlad izmami ljude i djecu napolje, obujem sandale na noge i izađem iz stana.

Kada, više od pola sata kasnije, iako znam koliko ih ima, brojim stepenice do Timurovog stana, upitam se koliko puta ću mu još doći, prije nego što on ode? Koliko puta ću pogledati u njegove tamne izgubljene oči, prije nego mi uskrati nemir iz njih?

Udahnem duboko, stežući poklon umotan u ukrasni papir, pa pozvonim. Iznenadim se kada se vrate iste sekunde otvore, iznenadi se i Timur. Niti sam očekivala da mi otvori vrata, niti je on očekivao mene na njima.

Timurove usne su čvrsto zatvorene. Bune se. Pokušavaju me zastrašiti tom svojom odbojnosti i konačno me udaljiti što dalje od sebe. Ali, njegove oči...ta lijepa nijansa tamne čokolade pomiješana sa bolom, bijesom, krivnjom i grižnjom savjesti. Tako mlad, a tako prepun gnjeva koji se riječima ne da opisati.

"Šta hoćeš?" Bezbojnim glasom upita. Rascjep na mom srcu, pomjeri se za milimetar.

"Došla sam ti. Ne moraš biti sam, Timure. Ne guraj me od sebe više. Molim te...". Ugušim jecaj jer je moj plač sada najmanje potreban. Moram biti jaka sada kada on nije. Jaka za oboje. 

"Ne trebaš mi." Nema emocije u njegovom glasu. Čekić upozorenja udara mi u glavu, ali ignorišem. Šta su teške riječi naspram onoga što Timur proživljava? Podnijeću sve.

"Trebam ti. Isto kao što ti trebaš meni. Pusti me da uđem kada sam ti već došla." Molećivo izgovorim. Došla sam Timuru na noge, ali ludo i već odavno napuklo srce moje kaže mi da sam otišla korak od sebe. Što više idem njemu, to više odlazim od sebe. U želji da spasim njega, griješim se o sebe.

Timurove usne se trznu reći još nešto, ali zašuti bijesno ih spojivši. Okrene mi leđa i tromim korakom ode sa vrata stana. Ostaje mi da kao pokusni kunić krenem za njim, zatvarajući i zaključavajući vrata.

Dnevni boravak je u kompletnom haosu. Prazne limenke piva po stolu, opušci cigareta u pepeljari i pomiješani ustajali smrad zatvorenog prostora, natjera mi stomak da se pobuni. Preskočim nered po podu pa priđem prozoru širom ga otvarajući. Bude mi lakše kada noćni avgustovski zrak ispuni dnevnu sobu. Udahnem duboko, okrenem se prema Timuru dok se leđima oslonim na dasku prozora.