Ono što je ostalo iza njega

SEDMO POGLAVLJE

1. januar
1998. godina
Poslijepodne

Podne je već uveliko prošlo a ja se i dalje protežem po krevetu, bez volje da bilo šta uradim. Mama je već nekoliko puta dolazila u sobu, međutim ubrzo bi odlazila kada bi uvidjela da i dalje spavam. Prava istina je ta da oka nisam sklopila. Slavlje je potrajalo do ranih jutarnjih sati a kući sam se dovukla čim sam osjetila da moje srce više izdržati ne može. Minja je došla nešto poslije mene, nakratko je provirila u sobu potom se zatvorila u svoju.

Zatvorim oči kada osjetim novi nalet suza kako se skupljaju u uglovima očiju. Ne znam ni zašto plačem jer mi, na kraju krajeva, Timur ništa nije ni obećao. Dao je nadu, ali nije obećao i to trebam utuviti u ovu ludu glavu.

Preokrenem se na leđa i zatvorim oči. Sve je uzalud...nada je gora i bolnija od bilo kojeg obećanja.

"Jesi li budna?" Minjin tihi glas, prene me iz razmišljanja. Pokrijem se jorganom po glavi u želji da me svi ostave na miru.

"Nisam." Prigušenim glasom odgovorim.

"Daj, ne zezaj. Hajde, pričaj! Šta je ono bilo sinoć?" Skoči na moj krevet pa povuče jorgan sa mene.

"Minja!" Viknem. Uzmem svoj jorgan i ponovo se pokrijem po glavi.

"E nećeš se izvući! Ima da mi kažeš šta se sinoć desilo ili ću sav novac koji imam dati na gatare!" Ljutito me ucjenjuje. Otpuhnem mrzovoljno ali se i dalje ne otkrivam.

"Nećeš to napraviti. Ne ucjenjuj me."

"Vidjećeš da hoću!" Ponovo me otkrije i baci jorgan na pod.

"Minja, molim te...samo me ostavi na miru." Promrmljam nakon što dlanovima prekrijem lice. Osjetim da su mi oči otekle od plača, pa me odjednom uhvati bezvezni sram. Neću da me Minja vidi ovakvu.

"Ne mogu te ostaviti na miru. Shvataš li ti da ne mogu više izdržati a da ne znam šta se desilo između tebe i Timura. Hajde, ispričaj mi pa kasnije idemo na reprizu Nove godine. Keno mi je rekao da će biti muzika uživo i da će nam Jasmina pjevati."

"Stvarno? Jasmina mi nije ništa spomenula." Razdvojim prste jedne ruke i provirim prema Minji. Ona iskoristi moju iznenađenost, pa mi cimne dlanove i makne ih sa mog lica.

"Kako to izgledaš?" Minja zaprepašteno upita, i dalje držeći mi ruke u svojima.

"Kada mi pustiš ruke, možda ti i ispričam." Ona ih momentalno pušta a ja se iskobeljam iz kreveta. Uzmem svoj jorgan sa poda, pa se vratim u krevet. Ispravim jastuk, naslonim se na njega i ušuškam se.

"Hoćeš mi sad reći?"

Klimnem glavom pa počnem, iako me svaka riječ vraća na bol koju po prvi put u životu proživljavam. Bol zaljubljenosti...

***

"...četiri, tri, dva, jedan....SRETNA NOVA GODINA!" Vriskovi, cika, smijeh i poljupci padaju oko mene u zaglušujućem tonu. Međusobno se grlimo i čestitamo Novu godinu, dok se muzika ponovo pali i krene u mnogo zešćem ritmu.

Nastupila je '98. godina, mada imam osjećaj da se ništa značajno nije desilo. Godina kao godina. Bude i prođe...tako će proći i ova.

Da l' si ikada mene voljela,
da l' si ikada mene voljela,
kao tebe ja da l' si ikada,
mene voljela kao tebe ja...

Plešem da potisnem iz misli Timura i Nedžmu. Nisu bitni, govorim sebi, bivajući bolno svjesna da ipak jesu. Ni na sekund mi ne izlaze iz glave. Ni na sekund ne mogu udahnuti a da me u grudima ne zaboli vatrena bol.

Nakon što je Timur otišao sa njom, više ih nisam vidjela. Jasmina me je gledala shvativši da se nešto dešava, ali osmijeh koji sam nabacila na lice, bio je dovoljan da je razuvjerim. Da sam makar tako pokušala i sebe razuvjeriti...