Ono što je ostalo iza njega

-SEDAMNAESTO POGLAVLJE- kako je počeo kraj?

Ninoslav Popović

Kada me stari najuri iz Manuela i zaprijeti da neću više nikada kročiti u njega ako ne počnem sa učim, nađem se na trgu kod Beograđanke, ne znajući gdje bih. Kući mi se ne ide, a u lokalu nema toliko posla da bismo se i stari i ja sudarali sa tacnama na dlanovima. Društvo se razbježalo prema svojim obavezama a ja, iako ih imam, zatvaram oči i pravim se kako je sve u redu. Međutim, ako ovako nastavim, popravni mi ne gine.

Odhuknem, gurnuvši ruke u džepove. Odlučim krenuti prema Londži, ulici gdje živi Sarajka, suludo se nadajući da bih možda mogao sresti Iman, znajući da je ovo jedna od ulica koja vodi ka mjestu gdje se, prije par mjeseci, preselila.

Mrak još nije pao a vazduh je i više nego prijatan. Dišem punim plućima, ali nijedno prijatno predvečerje ne može otkloniti ovaj teret na grudima koje se tu udomaćio. Ne smijem da se žalim jer ja sam kriv. Možda bi neko drugi svoju krivicu priznao ponosno podignute glave, jer svoj ego smatraju većim od svoje sramote, međutim, ja svoju glavu mjesecima ne dižem. Moj ego ne može biti veći od sramote kojom sam sebe ponizio u očima djevojke za koju sam bio spreman bezglavo da se borim. Ne znam jesam li beznadežan slučaj ako sam i dalje spreman da se borim za nas uprkos svemu što se desilo, ili sam samo ludak koji sebe uvjerava da se bori za nešto, ne shvaćajući da je neko na to nešto odavno stavio tačku?

Lakše mi je kada se nadam. Da nemam ovo malo nade što mi je ostalo, ne bi bilo ni mene ovako zaljubljenog. Da nemam sjećanja koja me vežu za Iman i ono što smo imali, bio bih tek jedan krš satkan od ničega.

Srce mi zalupa kao ranjena zvijer o željezne rešetke. Pomislim da mi se priviđa i da je djevojka, nedaleko od mene, otkrovenje koje nije sa ovoga svijeta, ali kada dlanovima pritisnem oči i ponovo pogledam u nju, zaječim od sreće i bola koji se u meni bore za prijesto. Unervozim se. Šta da radim? Šta da joj kažem? Šta da joj ponudim kada imam osjećaj da sve što bih učinio, učinio bih uzalud?

Ako treba i živjet ću uzalud samo da me moja Iman udostoji svoga pogleda. Da me, makar na sekundu, onako umilno pogleda kako samo ona zna i umije.

Ugleda i ona mene, a samo nas nekoliko metara dijeli. Bože mili, koliko mi je blizu a tako daleko! Čini mi da su se sve moje čežnje stopile u jedan pogled kojim je milujem i pozdravljam. Čini mi se da su se sva moja nedostajanja utišala u ovom olovnom uzdahu, čija me gorčina osvetnički pozdravlja. A čini mi se i da su se sva bolna sjećanja, sve tupe tuge i sav okorjeli bijes ulile u njene oči boje lješnjaka, pa me sada netremice gleda, tjerajući me da maknem pogled krivca sa nje. Ne činim to. Ako pokleknem bojim se da se više neću usuditi pogledati je. Ako se okrenem i odem, neće vidjeti koliko mi je žao. A žao mi je toliko da, ako se sva Bosna izlije na mene, ne bi mogla oprati me od grijeha.

Dah mi se ledi dok mi Iman ide u susret. Koraci su joj spori, oklijevajući i pomalo nestabilni. Znam da bi voljela da me nije srela. Da sam na njenom mjestu ni sam to ne bih volio.

Možda će samo proći pored mene, kao pored nekog nebitnog predmeta koji joj se ispriječio na putu. A možda zastane i dolije malo hrabrosti na ovaj grumen nade koji diše u meni.

"Iman...", padne mi nenadano sa usana. Zaustavi se na metar od mene, kao da je samo čekala čuti svoje ime.

"Ninoslave", kratko odvrati, stežući remen torbe prebačene preko ramena.

"Dugo...", odmahnem glavom dok mi se gorki osmijeh probija na lice. Poželim reći da je dugo nisam vidio, ali ako bih to izgovorio, vratio bih nesretne slike one večeri. Ne mogu više da ne volim sebe. Ako ne oprostim sebi, kako očekivati da mi Iman ikada oprosti?

"Znam. Dugo je prošlo. A opet kratko da ti pogledam u lice bez gađenja. Jače je od mene." Skrene blistavi pogled na sekundu, pa me opet pogleda u oči.