Ono što je ostalo iza njega

UVOD

U mojoj porodici je uvijek bilo veselo. U toplom domu, pogotovo.

Ne bih znala reći da li je i jedan dan prošao bez harmonike, gitare i očevog milozvučnog glasa, ali ako je taj dan možda nekada i osvanuo, ja ga se ne sjećam.

Rahmetli nana me je, dok sam bila dijete, uvijek ružila i govorila kako svog oca trebam zvati 'babo', a ne 'tata', a nju 'majka' a ne 'nana', kako sam je uvijek običavala zvati. Ali iza debelih stakala naočala koje su bezbrižno odmarale na prćastom izboranom nosu, krio se topli pogled moje starice koja je (ni za živu glavu to ne bi priznala), zaista voljela kada bih joj rekla nana. A ja, vrag zarobljen u tijelu mršave djevojčice, sa dugom crnom kosom i najljepšim haljinicama i mašnicama koje je tata meni i mojoj dvije godine mlađoj sestri Minji donosio sa putovanja, vječno sam se oglušivala na naredbe svih oko mene. Bilo mi je zabavno i smiješno gledati crvenila na njihovim licima, koja bi nastala nakon što bih rekla nešto što nisam trebala. Istina, ponekad sam pretjerivala, ali češće su sramni  trenuci (za moju porodicu), bili potpuno nenamjerni. Šta da kažem...bila sam tek dijete.

Sjećam se tog ljeta davne '89-te, kada se moja porodica po posljednji put skupila u dnevnom boravku našeg porodičnog stana na Alipašinom polju u Sarajevu. Moja nana Fazila, mama Lejla, tata Damir, seka Minja i ja...Malija.

Sanjao sam noćas da te nemam
Da ležim budan na postelji od snijega
I tiho, tiho, neka druga žena
Moje ime doziva kroz noć
Ružan san...

Šćućurila sam se pod naninim pazuhom, dok mi je miris praška za rublje sa nanine košulje, golicao malene nozdrve. Iako sam tada imala tek osam godina, mogla sam shvatiti o čemu pjesma govori. Bila je lijepa ali tužna. Nisam je tada voljela. Ali moj tajo je tako lijepo i nježno pjevao, da je bilo nemoguće a da je makar malo ne zavolim.

Usudila sam se virnuti prema mami, kojoj su oči neobično sijale.

"Nana?" Šapatom sam dozvala nanu, dok je tata polako prstima prelazio po žicama stare gitare. Nana me nije čula, pa sam je malo rukom prodrmala.

"Šuti bona", ušutkala me je riječima i jednim kratkim 'šš'.
"Moram nešto da te pitam."
"Kasnije 'ćeri."
"Ali nana, važno je!" Ustrajala sam. Pogledala me je iznad svojih naočala i obrvama mi dala znak da pitam.
"A zašto mami onako sijaju oči?" Trepnula sam nekoliko puta prema njoj, a ona je pogledala u moju mamu. Bore oko usnica su se produbile kada se malkice osmjehnula.

"Ćero moja", starim prstima mi skloni čuperak sa čela, "kada tvoje čisto srce pronađe drugo, i kada se ta dva srca prepoznaju, i tebi će oči onako sijati." Namrštila sam se. Kako sam mogla shvatiti pjesmu, a nisam mogla svoju nanu?

"Deder sad, utruni." Ušutila sam i nastavila slušati tatin glas, koji se odbijao od zidove našeg lijepog stana i koji je nas je grijao svojom toplinom i obećanjem da dok je njega, njegove sultanije ništa dodirnuti neće.

Vidio sam u snu ljiljan bijeli
Crne konje i svatove bez pjesme
I tiho bez glasa odlaze nekud
Neki dragi ljudi, gdje, ah gdje
Ružan san...

Bila je to lijepa noć, ali i noć kada smo se morale oprostiti od tate. Kao pjevač slavujskog glasa koji je nevjerovatnom brzinom hrlio ka samom vrhu naše muzičke scene, morao je često putovati izvan naše lijepe Bosne.

Večeras je putovao u zemlju slatkiša, odakle mi je toliko puta donio one dobre čokolade koje sam gutala, kao da slatko u životu nikada nisam vidjela. Nijedan njegov povratak nije prošao bez velike hrpe poklona za njegove dame, ali meni je od svega bilo draže vidjeti svog taju na kućnom pragu i pohitati mu u zagrljaj kao da se mjesecima nismo vidjeli.